Povlačenje (istupanje, izlazak) iz EU

Prekjučer smo komentirali članak H-Altera o EU koji tvrdi da je EU dežurni žrtveni jarac u Hrvatskoj.  Pri samom kraju članka tvrdi se kako se iz EU uvijek može izaći, a s time smo se složili, no upozorili smo da nije tako jednostavno (a kad je zemlja članica euro-zone to je onda još teže).

Kako na svojim blogovima počesto citiramo Wikipediaju (tako bi trebalo pisati, jer nam se ne čini u redu da možemo deklinirati strano ime – onda čitatelj teško može pogoditi kako to ime glasi u nominativu, no možda ćemo slijedeći puta biti lijeni i napisati “Wikipediju”), najveću zbirku netočnih informacija na svijetu, odlučili smo prevoditi tamo, a svoje prijevode onda lijepiti ovdje.

Dolje je prvi dio nacrta prijevoda engleskog članka Povlačenje iz EU (http://en.wikipedia.org/wiki/Withdrawal_from_the_European_Union).  (Kažemo prvi dio nacrta, dakle prijevod još nije gotov).  Već i takav kakav jest on onima koji se ne snalaze u stranim jezicima pomaže shvatiti kako H-Alterov članak čitatelje u stvari dovodi u zabludu.  Kao što smo rekli u komentaru na članak, vidi se da to ne bi bilo lako.

Kako nema pravog precedenta (prethodnog slučaja) možemo samo nagađati što bi se dogodilo, no vjerujemo da bi Hrvatska morala vratiti ogromna financijska sredstva (koja naravno nemamo, što znači još veći dugovi ili – kao u slučaju Grčke – prisilna privatizacija “ostatka ostataka” državnog vlasništva).   Ne sumnjamo da bi dio novca koji bismo morali vratiti bio novac iz raznoraznih fondova, a onda i naš dio duga u Europskoj centralnoj banci (ECB) koja ovih dana gomila loše dugove brže nego hrvatska vlada.

Hrvatska Vlada i Sabor nisu napravili stručnu studiju koja bi građima pomogla procjeniti troškove mogućeg povlačenja iz EU, ali se zato novac troši (na milijune kuna iz proračuna za 2011.) za kampanje koje promiču (samo) dobre strane članstva u EU.  Naravno, ne postoji niti jedna novija studija koja procjenjuje utjecaj članstva na Republiku Hrvatsku – niti gospodarske, niti druge.  Situacija je katastrofalna.

—–

Obnova (2011-7-13): članak smo preveli u cijelosti i ukoliko ga ne skinu, možete ga naći na http://hr.wikipedia.org/wiki/Povlačenje_iz_Europske_unije

—–

Povlačenje iz EU

Povlačenje iz Europske unije je pravo članice Europske unije (EU) na temelju članka 50.  Ugovora o EU: “Svaka država članica može odlučiti da se povuče iz Europske unije u skladu sa svojim ustavnim zahtjevima”.  Nijedna država se još nije povukla, iako su ovisna područja ili polu-autonomna područja napustila EU.  Od tih, samo Grenland izričito je glasovao za napuštanje organizacije prethodnice EU, EEZ (Europska ekonomska zajednica) u 1985.  Jedina država članica koja je održala nacionalni referendum o povlačenju bila je Velika Britanija 1975. godine, kada je 67,2% birača odlučilo ostati u Zajednici.

Postupak za povlačenje iz EU

Prije nego je Lisabonski ugovor stupio na snagu 1. prosinca 2009. u Ugovorima ili zakonima Europske unije nigdje nije bila spomenuta sposobnost države članice da se dobrovoljno povuče iz Europske unije.  Europski ustav je predložo takvu odredbu, a nakon neuspjeha da se ratificira Ugovor o Ustavu za Europu, ta odredba bila je uključena u Lisabonski ugovor.

Ugovor uvodi izlaznu klauzulu za članice koje se žele povući iz Europske unije.  Prema Članku 50, države članice će izvijestiti Europsko vijeće o svojoj namjeri o istupanju iz Unije i o ugovor o povlačenju će biti predmet pregovora između Unije i te države.  EU ugovori će se prestati primjenjivati u toj državi od datuma ugovora o istupanju ili, u nedostatku toga, u roku od dvije godine od obavijesti danoj EU, osim ako se država i Vijeće slože produžiti taj rok.  Ugovor o istupanju se sklapa u ime Unije od strane Vijeća i utvrđuje način istupanja, uključujući okvir za budući odnos države koja istupa s Unijom.  Sporazum mora odobriti Vijeće, djelujući kvalificiranom većinom, nakon dobivanja suglasnosti Europskog parlamenta.  Bivše države članice koje traže da se vrate u Europsku uniju biti će podvrgnuti istim uvjetima kao i bilo koje druge zemlje podnositelja takvog zahtjeva.

Članak 311a, koji je uveo Lisabonski sporazum, omogućuje francuskim, nizozemskim i danskim prekomorskim teritorijama da svoj status mogu promijeniti lakše nego prije i to više ne zahtijeva izmjene Ugovora. Umjesto toga, Europsko vijeće može, na inicijativu države članice u pitanju, promjeniti status prekomorske zemlje ili teritorija (na engleskom, OCT) u udaljenu regiju (na engleskom, OMR) ili obrnuto.

Prošla povlačenja

Neki bivši teritoriji Europske unije prekinuli su službene veze s EU-om kada su stekli neovisnost od svoje vladajuće zemlje ili su prebačene u status ne-članica EU.  Većina tih područja nisu bila klasificirana kao dijelovi EU-a, ali su najviše povezana s statusom prekomorske zemlje ili teritorija i EZ zakoni se općenito nisu primjenjivali u tim teritorijama.

Neki trenutni posebni teritoriji država članica i Europske unije promijenili su ili su u procesu mijenjanja njihovog statusa iz takvog gdje se EU zakoni primjenjuju u potpunosti ili s ograničenim iznimkama, u onaj gdje se EU zakoni uglavnom ne primjenjuju.  Proces se također može odvijati u suprotnom smjeru.  Postupak za provedbu tih promjena Lisabonski ugovor učinio je lakšim.