Prosjačenjem izborili oko €150 po glavi, istovremeno dobili €100 milijuna novog duga

O €687,5 (ili čak €800) milijuna europskog proračunskog novca iz druge polovice 2013. godine (ako se pridružimo) svi su mediji naveliko izvještavali.   Pitamo se da li se itko sjeća koliko ćemo morati uplaćivati?  €267,7 milijuna.   O tome smo mogli čitati, recimo, u Vjesniku, pod bombastičnim naslovom “Za euro koji daje u Unijin proračun, Hrvatska od EU-a dobiva tri“:

Zatim, zajamčeno je 100 milijuna eura, a budući da Hrvatska u europski proračun uplaćuje 267,7 milijuna eura, što je iznos o kojem se ne pregovara, Hrvatskoj za jedan euro uplaćen u proračun Unije, EU isplaćuje tri eura.

U izvještaju Europskog vijeća (“Accession Conference at Ministerial level closes negotiations with Croatia” od 30.6.2011.), pak čitamo da je Hrvatska delegacija u stvari pokušala pregovarati i isprosjačiti još koji euro….   Evo što su nam tom prilikom EU pregovarači rekli:

EU je pažljivo razmotrila zahtjev Hrvatske za primjenom prijelaznih korektivnih mjera u odnosu na uplate Hrvatske u EU proračun.  EU je podsjetila da će se stečevina vlastitih sredstava [RefProtEU - vidi ovo] u potpunosti primjenjivati ​​na Hrvatsku nakon pristupanja, te naglasila da se plaćanja u EU proračun koje Hrvatska mora napraviti moraju dogoditi u skladu s relevantnim stečevinama.  U tom svjetlu EU smatra da, kako bi se ublažio utjecaj pune primjene pravila vlastitih sredstava na Hrvatsku i vremensko kašnjenje između obveza izdvajanja i stvarnog plaćanja, osobito u prvoj godini pristupanja, posebna privremena “sredstva novčanog toka” trebaju biti stavljena na raspolaganje Hrvatskoj kako bi se poboljšala njezina neto proračunska pozicija, i to kako slijedi: €75.000.000  u 2013, a €28.600.000 u 2014.

Zbog prosjačenja – ili je to možda tek show za gledatelje, nakon što su posegnuli za džepom i dali nam oko €100 milijuna sitniša – uslijedila je i packa:

EU je također naglasila da je zaštita financijskih interesa Europske unije od najveće važnosti, a time i potcrtala važnost da Hrvatska osigura, i to pravovremeno, da se uspostave potrebni kapaciteti i strukture za dobro upravljanje i učinkovitu kontrolu EU financijskih instrumenata u skladu s pravnom stečevinom EU.

Pitamo se da li svi prosjače na taj način ili je to svojstveno samo našoj zemlji.  Ako se radi o ovom drugom: što to govori o održivosti zemlje koja očigledno ne može preživjeti do kraja 2013. bez sezonskog popusta?  Iluzorno je očekivati da bi kao takva Hrvatska imala bilo kakvu snagu u pregovorima.  U biti, Hrvatska čini što nam EU govori.  To je još jedan od mnogobrojnih aspekata koji čini se nikog više ne uzbuđuju….  A onda će građani morati činiti što im država govori.   Eurokrati i njihovi “ovlašteni distributeri” u domovini cvjetat će od sreće.

Što se tiče samog iznosa novca, on izgleda ogroman (na stotine milijuna!), no ipak:

1. Kad se odbiju jednokratne isplate i slično, recimo da se radi o iznosu od 600 milijuna eura godišnje.  Podijeljeno s 4,2 milijuna to je 142 eura po glavi stanovnika.   Za Sloveniju se pokazalo da “profitiraju” u iznosu od 100 eura po glavi.  €150 eura po osobi nas neće spasiti.
2. Optimisti ne bi smjeli zaboraviti da €150 po osobi u stvari nije €150 po osobi.  To je u prosjeku.  Prema pravilima i sporazumima, tih par stotina milijuna eura godišnje morat će se stući na gluposti kao što su poticaji na poljoprivredu i slično.  To najprije znači da će seljaci nastaviti primati subvencije (recimo, €1.000 po glavi), a onda da će hrana poskupiti.  Dakle posve je moguće da će uprkos tim novcima standard građana u cjelini – opadati.
3. Isto tako valja primijetiti da nam je u sklopu 35. poglavlja (isti izvještaj Europskog vijeća spomenuti gore) EU posudila 7 milijuna tona CO2 kredita (isto vidi ovdje) jer smo – vođeni glupom željom za pridruživanjem – potpisali Kyoto protokol o kontroli CO2 emisija, koji Vlada onda nije mogla ispuniti!  Ne znamo koliko je cijena dozvole za emisiju tone CO2-a, ali pretpostavimo li (povoljnu) cijenu od 15 eura po toni, onda je to novi dug od 100 milijuna eura koje moramo vratiti od 2013. do 2020. godine.  Da nismo namjerili u EU (ili da smo bili malo pametniji i ostali izvan Kyoto-a), ne bismo morali u taj dug.  Taj iznos od 100 milijuna članci kao onaj što ga je objavio Vjesnik uopće ne spominju.
4. Kao što smo rekli u članku o Sloveniji, postoji čitav niz troškova koji se ne spominje.   Mediji često samo prenose vijesti, a nitko se zapravo i ne trudi provjeriti činjenice ili, strahote li, pokušati iskopati kakav novi detalj s euroskeptičnim predznakom!  Naprimjer, vezano u prethodni paragraf i globalno zatopljavanje: zbog pritisaka EU da smanji CO2 emisije, danas čitamo da će Velika Britanija plaćati puno više za struju kako bi primamila zelene proizvođače energije.  To će naravno koštati više, tako da će cijena struje u Velikoj Britaniji porasti između 35 i 50%.  Prema procjenama stručnjaka, to poskupljenje će najviše pogoditi britanske penzionere.  Kod nas su ovih dana cijene struje porasle, a to je tek početak.

Mediji o fiskalnim transferima izvještavaju nepotpuno, a često i netočno čak i kad je točna informacija dostupna na Internetu.   Iz ovog i drugih nedavnih članaka na temu fiskalnih transfera mislimo da je lako vidjeti da su fiskalne prednosti članstva minimalne, a ukupne financijske prednosti članstva jako male.

About these ads