Anketa: 55% za, 60% planira izaći na referendum

S druge strane, usporedba ovomjesečnih rezultata s onima izmjerenim prije godinu dana pokazuje da je ona porasla za šest postotka. Protiv hrvatskog članstva u EU početkom mjeseca izjasnilo se 33,3% hrvatskih građana u odnosu na prošlomjesečnih 32,9%. U ovomjesečnom istraživanju javnog mnijenja zabilježeno je 11,6 posto neodlučnih (prošli mjesec 11,4 posto ).

Da je referendum početkom siječnja njemu bi pristupilo nešto više od 60 posto ispitanih.

Tako izvještava SEEbiz prenoseći rezultate CRO Demoskopa.

Zanimljivo je da tek 60% ispitanih planira izaći na referendum.  To je najbolja šansa euroskeptika i eurorealista da mobiliziraju one koji bio glasali protiv.  Ako pretpostavimo da je jednako vjerojatno da će obje strane u istom omjeru izaći na referendum, 55% od 60% je tek 33% građana, tako da je oni koji su protiv, ako na referendum povedu prijatelja ili dva, mogu nadglasati eurofile i eurofoteljaše.

Anketa: prvi rezultati novog europskog Barometra (za najnovije istraživanje iz 11/2011)

Europski Barometar je anketa koju redovno provode europski birokrati.  Početni rezultati najnovije ankete rađene u studenom izašli su prošli mjesec i ovdje prenosimo par grafova s komentarima.

Gornji graf pita stanovnike za mišljenje o stanju gospodarstva u njihovoj zemlji.  Vidimo da su samo Šveđani, Luksemburžani, Nijemci, Finci i Austrijanci većinom zadovoljni.  Švedska je naravno izvan eurozone, pa tako ispada da su stanovnici samo 4 zemlje eurozone zadovoljni.  Slovenci (SI) su pri kraju, kao i Mađari (HU).  U toj “zoni” mogla bi se naći i Hrvatska.

Image Europske unije

Gornji graf pokazuje što građani misle o imidžu Europske unije.  Plavo je dobro, žuto neutralno, a crveno loše.  Rezultat ne treba posebno komentirati.  Ne samo da manje od trećine građana o super-državi u kojoj žive ima pozitivno mišljenje, nego – što je gotovo jednako loše – čitavih 41% je ambivalentno i nije ih briga.  O toj ambivalenciji pisali smo u postu na drugom blogu koji možete pročitati ovdje: Referendum o pridruživanju EU: glasujmo protiv!.

Povjerenje u nacionalne i EU institucije

Gornji graf pokazuje povjerenje u institucije – nacionalne i europske.  Europska unija je plava, nacionalni parlament narandžast, a nacionalna vlada žuta.  Graf pokazuje jadno stanje reprezentativne demokracije u europskom tržišnom socijalizmu. Slijedi graf s povjerenjem u tijela Europske unije.  Dok su sve vrijednosti loše, ovo dodatno objašnjava pro-europski komentar koji često čujemo u Hrvatskoj, a to je da “EU je loša, ali domaća vlada je katastrofa, pa zato valja glasati za”.   To je naravno nevaljao komentar, jer vlada koja je loša neće nestati – tek bismo dobili još jednu koja nevalja!

U više navrata (a i u postu O ovom blogu) tvrdili smo da je jedini način da se situacija unaprijedi da se počnemo ponašati i raditi na način sukladan slobodnom tržištu i uspostavimo vladu koja je mala i za koju nas nije briga što radi (jer ono što radi ne utječe na naš život).  Umjesto toga mi radimo suprotno.  Ako uđemo u EU, umjesto jedne vlade kojoj je podrška recimo 30%, imat ćemo dvije, istu onu s 30% i onda još jednu s malo manje jadnom podrškom od 40%, a kako neki misle dobro o jednoj, a loše o drugoj – gotovo nitko neće biti zadovoljan!

Kojem europskom tijelu vjerujete

Plava je Europska centralna banka, žuta je Europsko vijeće, narandžasta Europski parlament, a siva Europska komisija.  Iz ovog grafa zaključujemo da građani nemaju pojma o čemu se radi.

To smo rekli i objasnili u postu Mulci s glasačkim pravom odvest će nas u EU.  ECB ima nezasluženo visoko povjerenje, uopće se ne bave svojom glavnom zadaćom (stabilnost cijena), a cijelo vrijeme potpiruju inflaciju (vidi članak o nedavnoj LTRO operaciji).  Europsko vijeće zapravo ništa ne radi, tako da je to u jednu ruku super, ali ne čudi nas da nitko u njih nema povjerenja.  Europski parlament je potpuno beskorisan i ne odlučuje o ničemu, tako da je glupo u njega imati bilo kakvo povjerenje.  Povjerenje da će učiniti točno što?  I na kraju tu je kriminalna Europska komisija u koju trećina građana (vjerujemo trećina koja ne prati vijesti) ima povjerenja (a ovdje možete vidjeti o kakvim se ljudima radi).  Apsolutna glupost!  Nitko od njih ne zaslužuje ni trunku povjerenja!

Nezaposlenost - da li je najgore iza nas

Na gornjem grafu vidimo da u niti jednoj jedinoj zemlji ljudi ne vjeruju da će nezaposlenost u 2012. padati.  U grafu ispod vidimo da 68% ispitanih misli da je najgore tek pred nama.

Nezaposlenost - da li je najgore ispred nas

Slijedi graf u kojem ispitanici izražavaju svoje (nestručno) mišljenje o mjerama za rješavanje krize koje bi oni podržali.

Za koje ste mjere

Plavo je “podržavam”, crveno “protivim se”, a sivo “ne znam”.  Pogledajmo listu mjera (s postocima prema navedenom redoslijedu u nastavku pitanja):

1. Strožija pravila za izbjegavanje plaćanja poreza i korištenje “poreznih oaza” – 88-7-5
2. Veća transparentnost financijskih tržišta – 87-6-7
3. Uvođenje posebnih poreza na profite banaka -  81-12-7
4. Određivanje najvećih plaća za financijskom sektoru – 79-12-9
5. Strožija pravila za rejting (bonitetne) agencije – 75-8-17
6. Strožiji nadzor hedž fondova – 72-7-21
7. Uvođenje poreza na financijske transakcije – 64-24-12
8. Uvođenje euro obveznica – 44-24-32

Apsolutna katastrofa!  Kao prvo (vidi članak o mulcima, gore), 90% ispitanih uopće ne razumije što to pitanja znače.  Recimo, što znači porez na financijske transakcije?  Sigurni smo da 95% ljudi ne zna da će taj porez banke prevaliti na građane.

Kao drugo, izbor pitanja potpuno je idiotski.  Sama pitanja izabrana su od strane nesposobnih europskih birokrata jer to su njihove vizije za rješavanje krize.  Da imaju bilo kakvog razumijevanja o ekonomiji, Europa danas ne bi bila u krizi, a ovdje preporučuju pristupe za rješavanje krize (isto kao što predsjednik Josipović govori da je krizu moguće riješiti na globalnom nivou zato što je tamo i nastala – LOL!).

I kao treće, čak i manji broj pitanja (recimo dva-tri) koje ljudi razumiju i za koje ne treba nikakvo posebno znanje, dobio je odogovore koji pokazuju da ogromna većina ljudi ima socijalističko-totalitarni mentalni sklop, a to je još gore od neznanja!  Kao primjer navest ćemo usporedbu između odgovora na pitanje 8 i recimo 3 ili 4.  Kao svi dobri socijalisti – uključujući pobornike svih domaćih stranaka u Saboru – euro-socijalisti smatraju da za krizu trebaju platiti “oni koji imaju” (odgovori na 3 i 4), ali ako je uopće moguće – ne oni sami (odgovor na pitanje 8).

Nema sreće od takve unije.

-

Najnoviji Barometar pokazuje:

1. Da je mentalni sklop građana totalitarno-socijalistički (nama to izgleda jako loše, ali valja priznati da postoji ogromna kompatibilnost s mentalnim sklopom 95% hrvatskih birača)
2. Da ljudi nemaju pojma što se događa i koji su uzroci krize
3. Da raste nezadovoljstvo europskim institucijama, novcem i demokracijom (ali, kako svi žele zadržati socijalistički način života, ne žele i nisu sposobni za promjene osim ako se one mogu napraviti na tuđi račun)

Cijeli PDF sa prvim rezultatima možete skinuti ovdje.

Kako bi prošla Slovenija da nije uvela euro?

To je tek pitanje, a odgovor – barem nekima – je već poznat: ne bi bilo bolje.

Autor ovog bloga drži suprotno, no najprije pogledajmo dvije današnje vijesti iz Slovenije:

U Sloveniji rekordna nelikvidnost od 552,9 milijuna eura

Nepodmirene su obveze poduzeća u posljednjih mjesec dana narasle za skoro 19 milijuna eura, a od siječnja ove godine za skoro 141 milijun eura. Kod samostalnih su poduzetnika nepodmirene obveze u studenom bile za 14 milijuna eura više u odnosu na siječanj.

To je nedavni prosjek od 633 tisuće eura (4,7 milijuna kuna) u novim nepodmirenim obavezama na dan.  Kako je od početka godine nabijeno oko 141 milijun eura, to je 386 tisuće na dan.  Dakle, očigledno je da se situacija pogoršava.

Franjo Bobinac: Ulazak Slovenije u eurozonu bio je vrlo dobra odluka

“Ukidanje eura ne bi riješilo naše teškoće, vjerojatno bi ih povećalo”, to je skoro jedinstveno mišljenje vodećih slovenskih gospodarstvenika koje je ljubljansko “Delo” istaknulo u naslov teksta povodom pete obljetnice uvođenja eura u platni promet.

Što to znači?  To ne znači ništa.  Sigurno je da je firmama lakše poslovati kad su ulazni i izlazni troškovi u istoj valuti u kojoj plaća 95% njihovih kupaca (možda ne 95%, ali vjerujemo da je to približno točno).  Dakle to je kako na problem gledaju privrednici.  Zato kažemo da nam to ne govori ništa, jer njihovo gledište je vrlo jednostavno.  Isto tako, kad biste pitali člana savjeta guvernera Europske centralne banke, on bi isto rekao da je jako zadovoljan što postoji euro.  Pa naravno.

Evo par kratkih tvrdnji za razmišljanje:

1.  Euro-kriza s poduzećima gotovo da nema nikakve veze.  A kao što smo gore rekli, zato prema njihovom mišljenju nema problema koje je uzrokovao euro.

2.  Euro, kao što kaže drugi članak (možete ga pročitati u cijelosti na stranici SEEbiz-a), je uveo lažno pouzdanje u fiskalno zdravlje svih slabijih eurozonskih zemalja.  Tako su se one – kao npr. Italija – prejeftino zaduživale dok se jednog dana ljudi nisu zapitali: “Samo malo, kako će te zemlje vratiti dug koji je 100 i više posto od BDP-a?”.  To je dakle fiskalni problem, problem socijalizma u kojem se novac na kraju potroši i problem upravljanja valutom.  Sve te probleme privrednici po definiciji ne mogu shvatiti, jer s njima nemaju izravne veze.  Možda će ih shvatiti kad Slovenija izgubi rejting ili kad koja veća banka propadne (ili kad koja zemlja izađe iz eurozone).

3.  Nitko ne sprječava Mađarsku (koju pro-euro ispitanici spominju kao primjer “Eto vidite kako je njima bez eura”) da koristi euro.  Koristi ga i Crna Gora.  Slovenci su slobodno mogli koristiti euro samo da je država to dozvolila.  Oni uopće nisu morali ulaziti u euro zonu.  Tko zna da li više od trećine ljudi koji su dali odgovore (tj. u anketi izrazili mišljenje) uopće znade kako to zapravo funkcionira.

4.  Troškovi izlaska iz eurozone – ako se eurozona raspadne ili ako se pojavi potreba izlaska – bi višestruko premašili sve “koristi” koje su slovenske firme dosad imale od eura.  To nije izvjesno, ali ta mogućnost postoji.

5.  Slovenija nema izbora nego da sudjeluje u akcijama spašavanja euro-propalica.  Samo za ESM Slovenija će morati uložiti 3,6 milijardi eura.  Osim toga svoj ulog će možda još morati i povećati.  A ako se eurozona raspadne, financijski nestabilne zemlje kao Slovenija mogle bi u kratkom roku i same bankrotirati jer ne bi bile u stanju prebroditi takav događaj.

6.  Nitko tko ne koristi euro ne želi prijeći na euro.  Bugarska je svoj zahtjev odgodila (pametno), a ostali koji ga nemaju, protiv su uvođenja.  Ideja da bi netko želio prijeći na valutu koja slabi i koja je potencijalna crna rupa za spašavanje zamalja-propalica je apsurdna.

Da nije uvela euro, Slovenija bi prošla bolje zato što bi u teškoće ušla ranije,  a danas – kao Velika Britanija – prema euro-propalicama ne bi imala tako velike obveze.

Slovenija je danas u jako velikoj krizi, a što je još gore, većina njihovih kupaca je također u krizi (upravo zahvaljujući euru koji je većinu zemalja eurozone doveo na tanak led).  Građanima bi bolje bilo da nisu uopće ušli u EU, a kad su već ušli, da su ostali izvan eurozone.  Sad su prepušteni na milost i nemilost kolektivističkom ponašanju socijalista u Europskoj komisiji, koja ni sama ništa ne odlučuje nego tek blagosilja odluke Njemačke i Francuske.

Do kraja krize ima još dosta i Slovenija će tek doći u prave teškoće.  Zabava je tek počela.

—

P.S. U drugom članku za krizu se krivi tajkunizacija.  To je potpuno pogrešno, ali nećemo izvan teme.  Koga interesiraju slobodna tržišta, gospodarstvo i ova euro-kriza može svratiti na naš glavni blog, NedjeljniKomentar.wordpress.com.

Anketa: IPSOS PULS – rezultati ankete o namjerama izlaska na referendum i par misli o rezultatima

SEEbiz prenosi rezultate istraživanja IPSOS PULS-a:

Na referendum 22. siječnja ima želju izaći 60 posto birača. Da se kojim slučajem referendum održava danas, ‘za’ EU bi bilo 60 posto birača, a 33 posto bilo bi bilo ‘protiv’, dok bi njih 7 posto bilo neodlučno. Više-manje i eurofili i euroskeptici kreću se istim omjerima posljednjih 12 mjeseci.

U situaciji smo gdje bi svatko tko se pridruživanju protivi morao na referendum povesti jednu osobu koja inače ne bi glasala kako bi on ili ona glasao/glasala protiv.  Ili, ukoliko su oni ZA manje skloni izlasku na referendum, onda je situacija malo bolja, ali privoljavanje prijatelja ili rodbine da glasuju protiv čini nam se da je jedino što može preokrenuti situaciju.

Za ulazak u EU su u najvećem broju građani stariji od 60 godina, visokoobrazovani, oni s plaćom većom od 8 000 kuna, menadžeri, studenti i Zagrepčani, a protiv su oni s osnovnom školom, primanjima do 2 000 kuna, radnici i kućanice i to s područja Dalmacije.

Kao i u svim zemljama, penzioneri brinu samo za stabilnost (vlastitih) penzija, a penzionera u RH naravno ima k’o u priči i jedino do čega im je stalo da taj ček stiže svakog mjeseca.

(To je zapravo dobar primjer (i dovoljan razlog) zašto bi svatko trebao na isti način slijediti svoje interese i zapravo biti za smanjenje penzija u proračunu za 2012., a da PDV ostane isti.  Inače čovjek instiktivno pomisli kako “jadne” penzionere ne bi trebalo dirati, ali vidite da su oni kao grupa vrlo “pragmatični” i gledaju svoje interese bez obzira na ostale članove društva, što zapravo radi svako i o čemu smo pisali prije 10 mjeseci u vrijeme protesta u Zagrebu.  Ah, da, isto valja reći: toliko o tzv. “nacionalnom interesu” – na drugom blogu već duže vrijeme tvrdimo da on ne postoji, a ovo je isto tako lijep dokaz za to.  Penzioneri ne bi marili živjeti u Socijalističkoj Republici Tunguziji ako bi im ova redovno isplaćivala penzije.  A kad smo kod tog pitanja, ne bismo se začudili kad bi ispalo da penzioneri misle da će EU spasiti RH u slučaju da ovoj ponestane novca.  Nije isključeno, ali nije niti jako vjerojatno.  Ako Hrvatskoj u EU ponestane novca, bit će rezanja penzija na isti način na koji bismo ih morali kresati kad bismo ostali izvan EU.)

Zagrepčani (vjerujemo većim dijelom) računaju na rast cijena nekretnina i prilike koji će im donijeti dodatna europska birokracija.

Menadžeri su naravno oni koje smo već prije identificirali kao višu srednju klasu koja će možda od EU imati koristi.

Stvarno lijep prikaz kako je se ipak svatko brine za sebe.  Za razliku od većine ostalih euroskeptika, nikad nismo apelirali na “nacionalni interes”, nego na gospodarski tj. ekonomski interes ogromne većine građana.  Čini nam se da smo bili u pravu (vidi sličan post od prije 10 mjeseci koji smo povezali 3 paragrafa iznad), a još uvijek vjerujemo da bi u ekonomske strane svima ipak bilo bolje izvan EU.  Problem je u tome što su SDZ-ovci tokom 20 godina planske ekonomije i autokratskog vladanja većinu građana toliko zatupili da ljudi uopće ne znaju procijeniti svoje prilike za uspjeh na slobodnom tržištu niti mogu vizualizirati kako bi život izgledao u tržišnom gospodarstvu i bez vlade koja život određuje s 100.000 zakona, pravila i odredbi.

Sad preostaje da vidimo da li će eurorealisti i euroskeptici na referendum izaći u dovoljnom broju.

Pitanje referendumskog pitanja

Prethodni članak koji smo citirali dotiče se pitanja referendumskog pitanja.

Što se pak tiče referendumskog pitanja – Josipović očekuje nešto jednostavno, poput ‘jeste li za to da Hrvatska postane članica EU-a’ – Ćapeta drži da bi dobra podloga za njegovo formuliranje bila ustavna odredba prema kojoj RH kao članica EU-a ‘sudjeluje u stvaranju europskog zajedništva, kako bi zajedno s drugim europskim državama osigurala trajni mir, slobodu, sigurnost i blagostanje te ostvarila druge zajedničke ciljeve, u skladu s temeljnim načelima i vrijednostima na kojima se Europska unija zasniva‘.

Formulacija pitanja iznimno je važna, s obzirom na to da će o njoj ovisiti i sama referendumska kampanja.

OK, birokrati: gornja formulacija podsjeća nas na to zašto EU propada.

Drugo, 90% stanovnišva niti razumije niti želi čitati pitanje od 4 reda.

Treće, kako je moguće da netko ozbiljnog lica može reći da je svrha pridruživanja mir, sloboda, sigurnost i blagostanje?  Očigledno, smatraju da smo idioti.

Mir i sigurnost: nismo li zbog istih razloga ušli u NATO?  I to samo da bi slali vojnike u Afganistan i podržavali europski državni terorizam kad je EU napala Libiju.

Sloboda?  Ha, ha!  Da li će biti legalno prijatelju (ne na tržnici!) prodati svježi sir ili u svom vlastitom vrtu posaditi neko “neodobreno” voće?

Blagostanje?  Ah, da, EU sad super ide, samo trebamo glasati ZA i odmah ćemo svi voziti Mercedese.

Ljudi, pitanje je vrlo jednostavno:  da li želite da Hrvatska postane članica EU i da građani izgube sposobnost samostalnog odlučivanja o tome kako upravljati državom?

Jedna od (brojnih) perverznih posljedica ulaska u EU bila bi da Sabor u slučaju pridruživanja ne bi bio ukinut.  Dakle za sve te gizdave ljepotane i dalje bismo morali plaćati, ali oni ne bi u stvari ništa odlučivali, nego bi tek služili kao stroj za štancanje hrvatskih prijevoda EU zakona i kao poveznica za lobiranje i muljanje u oba smjera (iz/prema EU; kao primjere pogledajte društveno koristan rad gospode Ive Sanadera i Mate Granića).

Istina je da smo nakon užasne ekipe u Saboru dobili vrlo lošu, ali uvijek postoje slijedeći izbori na kojima možemo izabrati vlast kakvu želimo, izglasati proračun kakav predstavnici smatraju dobrim i izglasati zakone koje smatramo dobrima.  Ništa od toga danas ne radi kako treba, no ulaskom u EU bilo bi bilo nemoguće promijeniti.

P.S.: Zaboravili smo primijetiti: pitanje “Jeste li za pridruživanje ili ne?” bilo bi u redu, a glasači trebaju zapamtiti slijedeće: ako niste 100% sigurni, odgovorite s NE.

Anketa: Bild-ova anketa pokazuje rastući postotak Nijemaca ne odbacuje ideju napuštanja EU

Njemački časopis Bild am Sonntag objavio je rezultate svojeg najnovijeg istraživanja javnog mijenja u Njemačkoj.

Članak (na njemačkom, ovdje) daje rezultate o mišljenju ispitanika o nizu pitanja vezanih uz euro-krizu, a jedan od najzanimljivijih rezultata je onaj vezan uz pitanje o tome da li bi Njemačkoj bilo bolje u EU ili izvan nje.

Većina misli da bi im izvan EU bilo bolje!

Kao što vidite, većina se izjasnila da misli da bi Njemačkoj bilo bolje izvan EU.

Naravno, te brojke rastu i padaju s raspoloženjem, ali činjenica da je broj euroskeptika u najužoj jezgri EU porastao do te mjere je prilično šokantan. Kako je netko rekao, kad većina Nijemaca postanu euroskeptici to će biti početak kraja EU.

Ako se ovakvi rezultati održe (a pogotovo ako postotak euroskeptika nastavi rasti, do recimo 60%), to bi moglo značiti da je počeo smrtonosni trend za EU.  Nadamo se da će tako i biti.

Usput, ne treba zaboraviti da je jedan od mogućih scenarija raspada eurozone onaj u kojem Njemačka samovoljno izlazi iz EU.

Premijer Pahor o “nacionalnom interesu” mogućeg priklanjanja sjevernoj eurozoni

Nije se lako snaći u šumi europskih programa za spašavanje samih sebe.  No prije toga prisjetimo se posta od prije kojih 2 mjeseca u kojem smo rekli da je Slovenija naznačila da bi u slučaju raspada euro-zone željela pripasti sjevernom bloku tj. “njemačkoj zoni” manje nesolventnih zemalja eurozone.  Danas SEEbiz prenosi članak u kojem slovenski premijer Pahor to jasno kaže:

Slovenski premijer Borut Pahor izjavio je u četvrtak da je euro slovenski nacionalni interes i da će zato morati ispuniti uvjete za ostanak u “valutnoj skupnini” u kojoj su Njemačka i Francuska, ako dođe do raspada eurozone zbog posljedica dužničke krize u Grčkoj

Ljetos smo pisali o procjenama direktnih fiskalnih pogodnosti koje su posljedica članstva u EU i ispalo je da se u slučaju Slovenije radi o tek kojih stotinjak eura po glavi stanovnika godišnje.  Istina je da se članstvom u EU možda povećava privlačnost zemlje kao investicijske destinacije, itd., ali isto se može postići otvorenošću gospodarstva i drugim mjerama koje nemaju veze s članstvom, a u svakom slučaju to je teško kvantificirati tako da smatramo da je stotinjak eura po glavi jedina neto brojka kojom valja baratati.

A sad, povezano s člankom o apsurdnosti EU od prije par dana u kojem smo rekli da je Slovenija sad u lošijoj situaciji od nas i Srbije upravo zato što su ušli u EU, pogledajmo koliko ih je koštala nedavna akrobatika spašavanja te apsurdne institucije.  Prema službenoj EFSF prezentaciji vidimo da su građani Slovenije “na udici” za 3664,30 milijuna eura – taj bi iznos, ukoliko Portugal, Grčka i Irska izađu iz eurozone ili nisu u stanju vratiti dug Slovenija morala vratiti investitorima u EFSF (istina, ako ih uopće bude, jer eurozonske zemlje samo pružaju garanciju, a investitore tek treba naći).

Prema Wikipedijinom članku Slovenija ima nešto više od 2 milijuna stanovnika, tako da garancije za zemlje propalice iznose 1750 eura po građaninu.   Usporedimo li to s godišnjim fiskalnim transferima procijenjenim na 100 eura po građaninu, jasno je da ukoliko se EU zaista raspadne (za što g. Pahor već planira), “korist” od fiskalnih transfera ne samo da će biti anulirana, nego će Sloveniji trebati do 2021. da dođe na nulu (pridružili su se 2004., tako da EUR100 * 17 godina = 1700 eura, tj. 2004 + 17 = 2021;  inflacija, fiskalne promjene, NPV i ostalo nije uzeto u obzir).  Prosječna tročlana porodica bi samo za EFSF mogla garantirati više od 5 tisuća eura.  Ah, kako plemenito od njih!  Većina ljudi ovih dana nije spremna pružiti toliku garanciju prijateljima…

Dodatno, EFSF nije europska institucija nego firma (fond) utemeljena u Luksemburgu i nad njom ne postoji gotovo nikakav demokratski nadzor.  Naravno, kad se radi o demokratskom nadzoru nije puno bolje ni u europskim institucijama…

Pretpostavimo li da će Grčka, Portugal i Irska na kraju krajeva bankrotirati (vjerujemo da je to sigurno), lako je vidjeti da samo na osnovi EFSF garancija, Slovenija teško da ima ikakve koristi od članstva u eurozoni (o tome kako svatko može uvesti euro kao valutu i jednostrano liberalizirati trgovinu s EU bez ikakvog članstva u EU pisali smo u više navrata), a kad se dodaju ostale nepogodnosti, teško je vjerovati da se radi o bilo kakvom “nacionalnom interesu”.

S jakom (super-euro) valutom slovenskim firmama bilo bi još teže natjecati se na tržištu (prisjetimo se da bi u tom slučaju zemlje u okruženju, kao npr. Italija, bile u slaboj grupi ili na novoj liri, tako da bi bile cjenovno puno konkurentnije), a da o drugim nedostacima članstva u EU i ne govorimo.  A osim EFSF-a tu je i ESM u koji će Slovenija u 2013. morati uplatiti otprilike 350 milijuna eura, a dodatno garantirati još više.

U slučaju da EFSF i EMS nikad ne ispune svoju ulogu, onda će se raditi o neurednom raspadu EU, što je biti još gore.

Uskoro bi mogao svanuti dan tokom kojeg će većina građana Slovenije shvatiti da slovensko članstvo u EU nikad nije bilo u “interesu” građana nego tek političara i njihovih prijatelja.  Nije li aspurdno da je ulazak u EU više od desetljeća bio “nacionalni interes”, obećavala se stabilnost i prosperitet, a tek 7 godina nakon ulaska u EU, čitavo zdanje puca po šavovima i već se govori o novom nacionalnom interesu ulaska u sjevernu euro-zonu?

Dok premijer Pahor planira početi raditi na pripremnim mjerama za ostanak u manje slabom dijelu eurozone, zemlje koje nisu članice nesmetano posluju izvan okova eura i/ili EU birokracije.  Velika Britanija, koja je zadržala svoju valutu, danas stoji relativno bolje – da su kojim slučajem u eurozoni, danas bi bili u istom položaju kao Italija.  U Norveškoj, koja je mudro ostala izvan EU, prema nedavnim anketama (ovdje, na engleskom) čak 72% ljudi je protiv, a tek 12% za pridruživanje.

Apsurdnost i neodrživost Europske unije postaje sve očiglednija

Svima koji prate europske vijesti do sad je trebalo postalo jasno o kakvoj se apsurdnoj tvorevini ovdje zapravo radi.

Prošli petak, dok su domaći mediji likovali o još jednom neuspješnom planu za spašavanje Grčke, napisali smo kako kriza uopće nije riješena (nedjeljnikomentar.wordpress.com/2011/10/28/eu-duznicka-kriza-nije-rijesena-sell-sell-sell/).  Nije prošlo niti 3 dana i tržišta su se počela strmoglavo rušiti na vijesti o sve manjem povjerenju u EU, a posebice Italiju, Španjolsku i Portugal (na Grčku nitko više i ne računa).

Tokom vikenda izaslanik euro-klauna otišao je prosjačiti na Daleki istok i vratio se s praznom lisnicom i puno lijepih želja od domaćina u Kini i Japanu.  Dobro su građani EU i prošli, jer moglo im se dogoditi da europski izaslanici-prosjaci dobiju par milijardi eura kineske pomoći za tko zna kakve nagodbe ispod stola…

Danas se euro-klauni opet snebivaju o namjeri Grčke da provede referendum, a predsjednik njemačkog parlamenta čak je izjavio da ga potez Grčke “iritira” (!).

U međuvremenu kriza se pogoršava i prinos na talijanski 10-godišnji dug vrlo je blizu najvišeg nivoa u zadnjih 5 godina, a razlika u odnosu na prinos na njemački dug je najveća u povijesti.  Italija je, ako se situacija značajnije ne promijeni (a neće), već osuđena na sličan aranžman koji prijeti – pardon – koji je ponuđen Grčkoj.  Portugal je sigurno na istom putu, a daleko iza njega nije ni Španjolska.  Usput, prinos na 10-godišnji dug Hrvatske je oko 8%, što će reći da ne stojimo puno bolje od Italije (6,2%, ali oni imaju veći dug).

Najnovije gospodarske statistike EU pokazuju da je nezaposlenost veća od 10% (u Španjolskoj 21,5%), inflacija se polako otima kontroli (3%), a rast je slab (Italija gotovo da ne raste, slično je u Španjolskoj, Portugalu i mnogim drugim zemljama eurozone).

Gledajući najnoviji izvješaj Eurobarometra (statistička publikacija EU komisije) iz kolovoza 2011. (istraživanje je izvršeno u svibnju 2011., a na njega smo se nakratko osvrnuli i u ranijem članku ovdje), vidimo da većina građana niti jedne jedine novopridruženje zemlje nije oduševljena time da je njihova zemlja obvezna prijeći na euro (sve novopridružene zemlje obvezne su to učiniti).

Prvo pitanje koje izdvajamo je glasilo: Što mislite, koje su bile posljedice prelaska na euro za one koji su već prešli? Žuto i crveno je prilično i jako negativne a tamno plavo i modro vrlo i prilično pozitivne (bijelo je ne zna ili nije odgovorio).  Na vrhu je rezultat najnovije ankete iz 5-2011, a ispod toga slijede stariji rezultati.  Jasno se vidi da ljudi u novopridruženim članicama svakih 6 mjeseci sve jasnije vide da su posljedice uvođenja eura dosad bile katastrofalne (moramo priznati da nas čudi što gotovo 44% ljudi to ne misli!).

Što mislite, koje su posljedice prelaska na euro za one koji su vec prešli

Dolje vidimo (žuta linija) postotak ljudi koji kažu da bi njihova zemlja na euro trebala prijeći što kasnije, dok plava označava one koji žele što ranije.  Pogledajte kako niti u jednoj zemlji ne raste postotak ljudi koji žele što skoriji prelazak na euro (a podsjećamo, čim se zemlja pridruži, prelazak na euro mora se dogoditi čim se ispune mastriški uvjeti).

Željeno vrijeme uvođenja eura

Graf ispod pokazuje rast anti-euro klime među građanima novih članica EU.  U svakoj, bez izuzetka, klima protiv uvođenja eura raste.

Klima protiv uvođenja eura

A ako Česi i Mađari nisu željni eura, možete tek zamisliti kako se ostali osjećaju.  Prema nedavnim anketama u Njemačkoj, i Nijemcima ga je dosta.  Protiv eura (i protiv pridruživanja) trebali bismo biti svi mi, a što je najbolje za razliku od svih spomenutih zemalja mi nismo u EU i ne moramo uvesti euro.  Ali uzastopne Hrvatska vlade već cijelo desetljeće svojim opredjeljenjem za EU motiviraju HNB da tečaj kune veže za euro, a takva politika uskoro bi mogla uništiti ne samo devizne rezerve zemlje, nego i ušteđevinu građana.

Gospodarskog rasta u eurozoni – ako se eurozona uopće održi na životu – neće biti godinama, slobode se sve manje poštuju (npr. vidi članke o raznim porezima na nezdravu hranu), sve više važnih odluka donosi se na potpuno nedemokratski način, i uopće cijela ideja europske super-države izgubila je svaki kredibilitet i uskoro bismo mogli početi biti svjedocima sve žešćih sukoba i neslaganja sličnima onima koja smo vidjeli u 80-im godinama prošlog stoljeća u SFRJ.  Ali evo nas u Hrvatskoj, željnih ulaska u takvu Europsku uniju: doista, mi smo pacovi koji skaču na brod koji tone!

Jesmo li doista zaboravili da možemo živjeti od vlastitog rada?  Da li nemamo niti trunka vjere u svoje sposobnosti?  Čemu hrliti u birokratsku super-državu koja nam ne pruža ništa vrijedno što sami ne možemo postići?

Do domaćeg referenduma niti jedan argument MVPEI-ja u korist pridruživanja neće biti valjan (ili privlačan), što je zapravo sretna okolnost koju smo predviđali gotovo  godinu dana.  Treba se nadati daljnjem pogoršanju situacije u EU, jer to je valjda jedino što nam može pomoći da na referendumu izborimo glas protiv pridruživanja EU.

Mulci s glasačkim pravom odvest će nas u EU

U anketi europske statističke organizacije EU Barometar objavljene u kolovozu ispitivači su tijekom svibnja 2011. godine pitali građane novopridruženih EU zemalja da li znaju broj EU članica koje su već prešle na euro.

Tek 26% njih je odgovorilo točno, što znači da 74% njih ne znaju neke od osnovnih karakteristika super-države u kojoj žive.

Jedno drugo spomena vrijedno pitanje bilo je da li novopridružene zemlje mogu birati da li će prijeći na euro ili ne.

Čak 65% reklo je da zemlje mogu birati (netočno – birati se ne može, zemlje su obvezne ispuniti kriterije i ući u eurozonu, pitanje je samo kad će u tome uspjeti i da li će kriza Uniju ponukati da olabavi ili pooštri kriterije), a 9% nije znalo, što znači da 74% (zanimljivo, ista brojka kao gore) ispitanika uopće nisu razumjeli o čemu su u referendumu o pridruživanju glasali!

Što je posebno zanimljivo, a i o tome smo prije pisali na drugom blogu, 42% izjavilo je da nemaju dovoljno informacija o euru, dok je 16% reklo da nemaju nikakvih informacija.  Naša interpretacija ovog je dvojaka (pravimo paralele s RH iako je anketa napravljena samo u novim članicama EU): vladine organizacije koje rade protiv interesa građana – kao što je u Hrvatskoj MPVEI i cijela Vlada – naravno da ne žele pružati informacije o euru osim onoliko koliko po zakonu moraju, jer te informacije zadnjih godina nisu baš vesele.  Tim ljudima, međutim, i dalje moramo izdvajati za plaću i kasnije mirovine.  S druge strane, prosječni domaći mulac svaki dan satima visi na Facebooku i zuri u beskorisni HTV i još uvijek ima obraza prigovarati kako “nema nikakvih informacija”.  Kao da je to dužnost države! Da li je treba očekivati da će ljudi kojima je njihov osobni interes na prvom mjestu šetati ulicama grada kako bi nekom objasnili da pridruživanje za građane vjerojatno neće biti korisno? Za usporedbu, ovaj blog je od svibnja 2011. sadržaj prikazao samo 4 tisuće puta.

Anketa donosi i niz drugih informacija o kojima ćemo možda pisati kasnije, no ovo gore je stvarno lijep dokaz o nedostacima demokracije koji kod čovjeka lako aktivira totalitarne nagone (pogledajte prijedlog kako ograničiti pravo glasa na našem drugom blogu Nedjeljni Komentar).  No što ćemo, takva je demokracija: svakom mulcu po jedan glas.

Kod nas u RH situacija u pogledu razumijevanja što se događa i o čemu se doista glasuje sigurno je daleko gora, no to neće spriječiti 50-ak posto naših sugrađana da nas svojim glasanjem uvale u EU.  Živjela demokracija!

EU barometar (2011-05): koje zemlje misle da profitiraju od članstva u EU; koje najmanje, a koje najviše vjeruju EU

Evo par grafova sa statistikama vezanim uz članstvo u EU s podacima iz svibnja 2011. godine. Grafovi govore za sebe, ali iz UK perspektive tako da ćemo dodat par komentara koji možda nisu toliko očigledni.

- Legenda: zlatno – DA, sivo – neodlučen, crveno – NE.

- Izvor podataka je Europska komisija (najnovije grafove možete proizvesti sami, stranica na jezicima EU je ovdje).

U prvom grafu, zanimljivo nam je da otprilike polovica zemalja ima više od 50% glasova DA, dok druga polovica ima 50% neodlučnih i NE.  Čini nam se da to znači da EU izgleda kao izgra bez pobjednika – jedni misle da ih se potkrada, drugi misle da  kradu više nego što se od njih uzima.  To je naravno loše za EU.  Zbog sinergije većina bi trebala smatrati da njihova zemlja od članstva ima koristi…  Ovako imamo “jugoslavenski sindrom” na djelu.

Zanimljivo je da su Irci – koji su odbili glasati za EU ustav – u ogromnoj većini pozitivni, no vjerujemo da u tome važnu ulogu ima gospodarska situacija u Irskoj (ne nedavno, nego zadnjih 10-20 godina) u kojoj je Irska postala europska baza s niskim porezima za međunarodne tvrtke.  Tek s punim članstvom u EU Irska je postala pravi magnet za takve firme i one danas čine jako važni dio irske ekonomije.

Kad se vidi da i Nijemci i Francuzi misle da se EU ne isplati, onda je to prilično snažna poruka.

Većina ispitanih u Ujedinjenom Kraljevstvu misli da se članstvo ne isplati

Isto vrlo zabrinjavajuće (za EU) je da se među privh pet euroskeptika nalaze četiri najvažnije zemlje Europske unije, a peta je ona koju svi maltretiraju (vidi video g. Nigela Faragea na temu Grčke od 14. rujna 2011.).

Oni koji vjeruju EU dolaze iz “najslabijih” (u smislu stupnja razvoja i zrelosti demokracije) zemalja tako da im se u poređenju diktatorima ih kasnih 80-ih EU ne čini loša.

Najeuroskeptičnija EU nacija

Većina zemalja o EU nema većinski pozitivan utisak.  Zašto se onda pridružiti?  To se i mi pitamo!

22% ispitanih u UK podržava članstvo u EU

Izvor grafova: Spectator.co.uk