Vladina propaganda o europskom roamingu je hrpetina gluposti

Cijelo vrijeme tvrdimo da je propaganda o boljim cijenama za potrošače u EU zapravo mit, a rekli smo i zašto:

1. Prevelika regulativa (naravno, to je tipično za nedemokratske režime).
2. Socijalna država i socijalizam su nespojivi s tržišnim ponašanjem i liberalnim kapitalizmom koji je najbolji za potrošače.
3. Prevelika uloga države i uplitanje u sve i svašta rađa moćnu birokraciju, a to stvara odlične uvjete za korupciju, jer svaki naštimani zakon ili odredba (a hvala bogu, u EU ima ih više od 100 tisuća) firmama može donijeti (ili izgubiti) na milijune ili desetke milijuna eura zarade (zato se lobiranje jako isplati – naravno firmama, ne potrošačima).

Što je najsmješnije, hrvatski socijalistički potrošači zapravo vjeruju kako ih vlada štiti od izrabljivanja od strane  gramzivih kapitalista.  Dijelom za to snosi odgovornost i sama vlada (evo vidimo da Ministarstvo europske istine (MVPEI) širi propagandu kako će potrošači u EU biti “zaštićeni” i imati “prava“), ali većim dijelom za to su krivi sami potrošači jer odbijaju prihvatiti liberalni kapitalizam i zapravo žele da se vlada i država općenito miješa u sve i svašta.

No prijeđimo na najsvježiji i aktualni (zato što se pojavljuje u državnoj propagandi) primjer: roaming troškovi za mobilne telefone.

Troškovi roaminga u EU

Ministarstvo europske istine u dokumentu “Što donosi članstvo u EU” kaže ovako (čitajte pažljivo i razmišljajte što to znači, jer poslije svake rečenice slijedi komentar):

Pristupanjem Europskoj uniji i hrvatski će korisnici usluga mobilne telefonije profitira­ti od europskih pravila o ograničenju cijena poziva u roamingu koja će se tada primje­njivati i na hrvatske operatore.

Zašto vlada nije u stanju danas (ili zašto to nije napravila prije 10 godina) primijeniti te propise (propisi se primjenjuju samo na domaće operatere) kako bi građane “zašitila” i omogućila im da “profitiraju”?  Odgovor je naravno jednostavan.  Zato što ograničavanjem konkurencije vlada pogoduje domaćim firmama koje na idiotima koji vjeruju vladi sasvim pristojno zarađuju.

To znači da više  neće  biti  strahovanja  od  telefonskoga računa  nakon  povratka  iz  inozemstva.

Zašto danas – u vlastitoj državi – moramo strahovati od telefonskih računa?  Tko je za to kriv?  Da nisu možda “strane banke” ili masoni?  Ne, dragi potrošači, radi se o hrvatskoj vladi koja je do (predviđenog) ulaska u EU telekom firmama dala zelenu kartu za iživljavanje nad potrošačima, što indirektno odgovara i državi – što veći telefonski računi, to veći iznosi novca koji se preraspodjeljuje kroz račune vlade .

Od 2010  godine uvedena je naime maksimalna naknada  u  roamingu  od  0,39  €  za  odlazni poziv, a 0,15 € za dolazni poziv te 0,11 € za slanje SMS­poruke. Od srpnja 2011. godine te će naknade biti dodatno smanjenje (mak­simalno 0,35 € za odlazni poziv u roamin­gu, a 0,11 € za dolazni poziv). Cilj je do 2015. potpuno izjednačenje cijena poziva u roam­ingu i nacionalnih poziva.

Zašto nije cilj to napraviti već sutra?  Ili u 2001.?  Zbog istog razloga zbog kojeg vi danas u RH plaćate veće cijene!  Operateri su lobiranjem odgađali dolazak slobodne konkurencije u roamingu već 10-ak godina.  I sad se “cilj” konačne eliminacije iživljavanja i postepenog obuzdavanja mobilnog kartela predstavlja kao teška pobjeda države nad izrabljivačkim kapitalizmom! Jeste li se ikad pitali zašto država zakonima ili ponašanjem ograničava i visko regulira broj telefonskih firmi i njihov djelokrug rada?

No da ne skrećemo s teme: ako znamo da je EU u stanju poslati u zatvor poslovnog čovjeka koji oglašava da voda sprječava dehidraciju, zašto je nepojmljivo da bi ista vlada mogla ne prisiliti nekog da nešto učini, nego jednostavno dozvoliti konkurenciji i kapitalizmu da učine svoje svoje?  Isto kao i u RH, zato što su im primarni interesi da “surađuju” s lobistima i kartelima, a ne da potrošačima i ljudima koji se na tržištu žele natjecati jeftinijim i boljim uslugama i proizvodima osiguraju pravo od slobode od državne prisile.

Lobiranje

Evo što na temu tih “ciljeva” piše današnji SEEbiz:

Angelika Niebler, njemačka zastupnica … kaže da se ne bi trebalo naplaćivati više od 20 eurocenti po minuti za odlazne pozive te 7 eurocenti po minuti za dolazne pozive. To je mnogo jeftinije od Komisijinog prijedloga o 32 i 11 eurocenti.

Da li smo to dobro vidjeli?  Komisija predlaže oko 50% veću cijenu roaminga kako bi zaštitila jadnog potrošača?

Neki zastupnici žele ići i dalje pa tako nizozemska zastupnica Judith Merkies želi predstaviti amandman kojim bi se tražilo potpuno ukidanje roaminga u EU-u do 2014.

Operateri mobilne telefonije intenzivno lobiraju protiv prijedloga, te predlažu i neke alternativne pristupe ali Komisija, zastupnici i zemlje članice željeli bi da se postigne novi dogovor prije nego istekne aktualna regulativa o roamingu 1. srpnja ove godine.

Ah, kakvog li iznenađenja, operateri lobiraju!  Vjerujemo da i građani lobiraju za smanjenje cijene – možete misliti koliko je to djelotvorno kad je plan komisije da maksimalne cijene budu 50% više od “razumnih” (prema mišljenju mnogih parlamentaraca)!  A još se valja sjetiti da parlamentarce nitko niti ne pita za mišljenje jer komisija će odlučiti i bez njih.

Svijet i tehnologija

Nećemo sad pisati znanstveni rad nego samo želimo s par primjera pokazati kako je propaganda Europske komisije i domaće vlade potpuna gluposti.  To je primjer Singapura i Malezije.

Za one koji ne znaju, to su dvije samostalne države koje nisu u nikakvoj političkoj uniji.

1.   Vlasnici singapurskih SIM kartica koji putuju u Maleziji za pozive u Singapur od 1.5.2012. plaćat će oko 27 euro centa po minuti, a slično je i u obratnom pravcu.  A Europska komisija vas planira od slijedeće godine početi “štititi” cijenom od  32 europska centa tako da možete “profitirati”, kako to kaže Ministarstvo istine.  (Istina je da je cijena poziva koje ljudi na ta dva tržišta primaju skuplji od predviđenih europskih cijena primanja poziva, ali (a) čovjek može odbiti poziv i odmah ga uzvratiti i (b), radi se o dvije države i telefonskim pozivima koji su (za razliku od poziva u EU) još uvijek međunarodni).

2.  Privatne firme (nezamislivo – pa tamo postoji konkurencija!) otišle su korak dalje.  Malezijski U Mobile i singapurski Starhub dogovorili su se da međusobno ne zaračunavaju roaming.   Tako da vlasnik U Mobile SIM kartice u Singapuru plaća pozive po istoj cijeni kao i Starhub-ovi domaći potrošači.  A cijene su “normalne”.  Recimo korisnika SIM kartice U Mobile-a u Singapuru pravljenje međunarodnog poziva u Maleziju koštalo oko 24 euro centa, a primanje poziva (bilo iz Singapura bilo iz inozemstva) na malezijski broj koštalo bi oko 13 euro centi po minuti.  Evo cijene (ali u malezijskoj valuti) – You Pay kolumna je cijena koju smo upravo spomenuli, a zadnja kolona je samo za usporedbu s konkurentima.

Malezijski operater U Mobile - cijene roaminga u Singapuru

Dakle za kupce U Mobile-a i Starhub-a roaming već danas više ne postoji.  Istovremeno klauni iz Europske komisije “bore se” za naša “prava” kako bi oni koji požive i prežive europsku krizu jednog dana doživjeli socijalističku utopiju jedinstvenog tržišta bez roaming troškova.  A besramna hrvatska vlada, umjesto da šuti, te gluposti još ponosno stavlja u propagandni materijal kao da je Europska komisija otkrila točak.  Ha-ha-ha!  A vidite kako je jadnim Azijatima – žrvanj kapitalizma i konkurencije nemilosrdno melje…

3.  Singtel (najveći moblini operater u Singapuru) svojim potrošačima nudi jeftine roaming planove putem software aplikacije za mobilne telefone koja po primljenom pozivu pravi automatski callback (detalji na engleskom su dostupni ovdje).  (Sasvim je moguće da je tako nešto u EU zapravo ilegalno!).  A naravno svi su čuli za Skype i slične aplikacije koje ljudima omogućavaju da vrlo jeftino koriste telefon u većem broju azijskih zemalja – kad zakoni koje su donijeli isti ti birokrati ne bi zabranjivali slobodno postavljanje (što uključuje postavljanje za profit) bežičnih WiFi mreža, građani bi sami instalirali WiFI moreže posvuda i 90% vremena čovjek niti nebi trebao telefonski signal.  Naravno to nije dozvoljeno zbog jednog te istog razloga, ali je možda upakirano u ruho zaštite ovog ili onog.

4.  U istraživanju roaming troškova koje je napravljeno u Australiji ispalo je da su naskuplje zemlje za roaming … pogodite koje?  Naravno, EU, i to uglavnom što južnije to veći socijalizam, manja konkurencija i skuplje cijene roaminga.  Da li je nakon svega što smo napisali u ovom članku još potrebno navoditi izvor i citirati?  Ili je to nešto što je logično?

Zaključak

Jasno je da je ova tzv. pogodnost koju pruža članstvo zapravo pljačka zapakirana kao lijepi božićni dar.  Vrlo je jasno zašto i što se radi, i u čiju korist.  Što je posebno tragično ne radi se samo o roaming troškovima nego o svemu.  Isto je sa cijenama hrane, bankarskim uslugama, cijenama goriva, obnovljivom energijom, itd.  A povrh te pljačke ljudima se ograničavaju elementarne slobode – slobode od prava na prisilu.  Pravila za legalna imena sokova, kvota za sadnju vinove loze, dampinške carine za jeftinu robu koja pogoduje potrošačima (a štiti povezane proizvođače)  … i prije nego što shvatite, živjet ćete u totalitarnom drušvu.

[Usput, ovaj zaključak je i najveća razlika između razloga protiv EU koje ima autor ovog bloga u usporedbi s većinom domaće opozicije.  Kao što vidite, smatramo da je rješenje slobodno tržište, sloboda od prava na prisilu i mala uloga države.  Zato se tu i tamo kritički osvrnemo i na domaće europskeptike.]

Jedino nam  je žao što nemamo vremena o svim tim stvarima napisati po jedan ovakav članak.

Vladina propaganda o europskom roamingu je hrpetina gluposti, kao i 99% ostalog sadržaja iz propagandnog materijala Ministarstva istine.

Daljni koraci:

• Pogledajte zašto treba glasati protiv
• Pročitajte komentirane (naši komentari) propagandne dokumente koje su sastavili EU i MVPEI
• Pročitajte pokušaj autora da smisli par koliko-toliko dobrih razloga za pridruživanje
• Blog nedjeljnikomentar.wordpress.com sadrži “tržišne” komentare na događaje u Hrvatskoj, EU i svijetu, a video link (na desnoj strani u meniju ovog bloga) povezuje na YouTube stranicu autora koja ima 20-ak kratkih videa na hrvatskom koji govore o slobodi i slobodnim tržištima
• Pokušajte na referendum povesti barem jednog euroskeptika koji inače ne bi izašao na referendum; to je jedini način da glas NE odnese pobjedu

Anketa: prvi rezultati novog europskog Barometra (za najnovije istraživanje iz 11/2011)

Europski Barometar je anketa koju redovno provode europski birokrati.  Početni rezultati najnovije ankete rađene u studenom izašli su prošli mjesec i ovdje prenosimo par grafova s komentarima.

Gornji graf pita stanovnike za mišljenje o stanju gospodarstva u njihovoj zemlji.  Vidimo da su samo Šveđani, Luksemburžani, Nijemci, Finci i Austrijanci većinom zadovoljni.  Švedska je naravno izvan eurozone, pa tako ispada da su stanovnici samo 4 zemlje eurozone zadovoljni.  Slovenci (SI) su pri kraju, kao i Mađari (HU).  U toj “zoni” mogla bi se naći i Hrvatska.

Image Europske unije

Gornji graf pokazuje što građani misle o imidžu Europske unije.  Plavo je dobro, žuto neutralno, a crveno loše.  Rezultat ne treba posebno komentirati.  Ne samo da manje od trećine građana o super-državi u kojoj žive ima pozitivno mišljenje, nego – što je gotovo jednako loše – čitavih 41% je ambivalentno i nije ih briga.  O toj ambivalenciji pisali smo u postu na drugom blogu koji možete pročitati ovdje: Referendum o pridruživanju EU: glasujmo protiv!.

Povjerenje u nacionalne i EU institucije

Gornji graf pokazuje povjerenje u institucije – nacionalne i europske.  Europska unija je plava, nacionalni parlament narandžast, a nacionalna vlada žuta.  Graf pokazuje jadno stanje reprezentativne demokracije u europskom tržišnom socijalizmu. Slijedi graf s povjerenjem u tijela Europske unije.  Dok su sve vrijednosti loše, ovo dodatno objašnjava pro-europski komentar koji često čujemo u Hrvatskoj, a to je da “EU je loša, ali domaća vlada je katastrofa, pa zato valja glasati za”.   To je naravno nevaljao komentar, jer vlada koja je loša neće nestati – tek bismo dobili još jednu koja nevalja!

U više navrata (a i u postu O ovom blogu) tvrdili smo da je jedini način da se situacija unaprijedi da se počnemo ponašati i raditi na način sukladan slobodnom tržištu i uspostavimo vladu koja je mala i za koju nas nije briga što radi (jer ono što radi ne utječe na naš život).  Umjesto toga mi radimo suprotno.  Ako uđemo u EU, umjesto jedne vlade kojoj je podrška recimo 30%, imat ćemo dvije, istu onu s 30% i onda još jednu s malo manje jadnom podrškom od 40%, a kako neki misle dobro o jednoj, a loše o drugoj – gotovo nitko neće biti zadovoljan!

Kojem europskom tijelu vjerujete

Plava je Europska centralna banka, žuta je Europsko vijeće, narandžasta Europski parlament, a siva Europska komisija.  Iz ovog grafa zaključujemo da građani nemaju pojma o čemu se radi.

To smo rekli i objasnili u postu Mulci s glasačkim pravom odvest će nas u EU.  ECB ima nezasluženo visoko povjerenje, uopće se ne bave svojom glavnom zadaćom (stabilnost cijena), a cijelo vrijeme potpiruju inflaciju (vidi članak o nedavnoj LTRO operaciji).  Europsko vijeće zapravo ništa ne radi, tako da je to u jednu ruku super, ali ne čudi nas da nitko u njih nema povjerenja.  Europski parlament je potpuno beskorisan i ne odlučuje o ničemu, tako da je glupo u njega imati bilo kakvo povjerenje.  Povjerenje da će učiniti točno što?  I na kraju tu je kriminalna Europska komisija u koju trećina građana (vjerujemo trećina koja ne prati vijesti) ima povjerenja (a ovdje možete vidjeti o kakvim se ljudima radi).  Apsolutna glupost!  Nitko od njih ne zaslužuje ni trunku povjerenja!

Nezaposlenost - da li je najgore iza nas

Na gornjem grafu vidimo da u niti jednoj jedinoj zemlji ljudi ne vjeruju da će nezaposlenost u 2012. padati.  U grafu ispod vidimo da 68% ispitanih misli da je najgore tek pred nama.

Nezaposlenost - da li je najgore ispred nas

Slijedi graf u kojem ispitanici izražavaju svoje (nestručno) mišljenje o mjerama za rješavanje krize koje bi oni podržali.

Za koje ste mjere

Plavo je “podržavam”, crveno “protivim se”, a sivo “ne znam”.  Pogledajmo listu mjera (s postocima prema navedenom redoslijedu u nastavku pitanja):

1. Strožija pravila za izbjegavanje plaćanja poreza i korištenje “poreznih oaza” – 88-7-5
2. Veća transparentnost financijskih tržišta – 87-6-7
3. Uvođenje posebnih poreza na profite banaka -  81-12-7
4. Određivanje najvećih plaća za financijskom sektoru – 79-12-9
5. Strožija pravila za rejting (bonitetne) agencije – 75-8-17
6. Strožiji nadzor hedž fondova – 72-7-21
7. Uvođenje poreza na financijske transakcije – 64-24-12
8. Uvođenje euro obveznica – 44-24-32

Apsolutna katastrofa!  Kao prvo (vidi članak o mulcima, gore), 90% ispitanih uopće ne razumije što to pitanja znače.  Recimo, što znači porez na financijske transakcije?  Sigurni smo da 95% ljudi ne zna da će taj porez banke prevaliti na građane.

Kao drugo, izbor pitanja potpuno je idiotski.  Sama pitanja izabrana su od strane nesposobnih europskih birokrata jer to su njihove vizije za rješavanje krize.  Da imaju bilo kakvog razumijevanja o ekonomiji, Europa danas ne bi bila u krizi, a ovdje preporučuju pristupe za rješavanje krize (isto kao što predsjednik Josipović govori da je krizu moguće riješiti na globalnom nivou zato što je tamo i nastala – LOL!).

I kao treće, čak i manji broj pitanja (recimo dva-tri) koje ljudi razumiju i za koje ne treba nikakvo posebno znanje, dobio je odogovore koji pokazuju da ogromna većina ljudi ima socijalističko-totalitarni mentalni sklop, a to je još gore od neznanja!  Kao primjer navest ćemo usporedbu između odgovora na pitanje 8 i recimo 3 ili 4.  Kao svi dobri socijalisti – uključujući pobornike svih domaćih stranaka u Saboru – euro-socijalisti smatraju da za krizu trebaju platiti “oni koji imaju” (odgovori na 3 i 4), ali ako je uopće moguće – ne oni sami (odgovor na pitanje 8).

Nema sreće od takve unije.

-

Najnoviji Barometar pokazuje:

1. Da je mentalni sklop građana totalitarno-socijalistički (nama to izgleda jako loše, ali valja priznati da postoji ogromna kompatibilnost s mentalnim sklopom 95% hrvatskih birača)
2. Da ljudi nemaju pojma što se događa i koji su uzroci krize
3. Da raste nezadovoljstvo europskim institucijama, novcem i demokracijom (ali, kako svi žele zadržati socijalistički način života, ne žele i nisu sposobni za promjene osim ako se one mogu napraviti na tuđi račun)

Cijeli PDF sa prvim rezultatima možete skinuti ovdje.

Romano Prodi, krivac za ulazak Italije u eurozonu, prigovara o ponašanju kancelarke Merkel

Tako ga citira SEEbiz ovdje.

Bivši talijanski premijer i predsjednik Europske komisije Romano Prodi izrazio je razočarenje upravljanjem krizom u evrozoni njemačke kancelarke Angele Merkel.

“Ona je napravila greške. Njene odluke su uslijedile kasno i bile su nedovoljne”, kritizirao je Prodi kancelarku Merkel u intervjuu bečkom dnevniku “Kurier”.

G. Prodi dalje bunca:

Prodi je uvjeren da nema alternative modelu savezne države Europe.

“Ili ćemo to provesti ili će se čitava EU rasformirati. Kao dio globalizujućih razvoja će nestati nacionalne države. To će još potrajati, ali će uslijediti“, uvjeren je on.

Kao prvo, osim financijskih gubitaka (za koje će članice u svakom slučaju morati platiti – pitanje je jedino na koga će biti svaljeni, vjerovnike ili građane) ne vidimo što bi bilo loše u slučaju kontroliranog raspada EU.  No autokrat Prodi bez ikakvih argumenata tvrdi kako (sovjetska) savezna država EU nema alternative.  Na to odgovaramo: to je najobičnija glupost!  UK nije za to, a vjerujemo da neće biti ni manje zemlje članice kad postane jasno da se radi o sve jačem razvlašćivanju nacionalnih vlasti.

Kao drugo, sve europske države koje nisu u EU ne stoje toliko loše.  U najmanju ruku ne može se reći da članstvo u EU garantira uspjeh.  Tvrdnja da je globalizacija nekakav pozitivni pomak u upravljanju ili demokraciji je potpuna glupost.

Ono što članak iz SEEbiz-a ne spominje, citirajući tog kralja-filozofa je slijedeće:

1. Upravo g. Prodi je lobiranjem i muljanjem (da ne kažemo prijevarama) ugurao Italiju u eurozonu, u koju prema tada važećim kriterijima nije trebala ući.  Dakle on je jedan od glavnih krivaca za sadašnju krizu.  I sad se isti genijalac javlja za riječ prigovarajući njemačkoj kancelarki Merkel!  O idiotskom planu g. Prodija da Italiju ugura u eurozonu možete pročitati na Internetu (iako je malo teže naći, jer je otad prošlo dosta vremena).  Talijansko lobiranje je bilo neviđeno u to vrijeme i vršilo se među europskim partnerima, EU institucijama (ECOFIN, EMI) i međunarodnim financijskim tržištima.

Evo argumenata za uvođenje eura koje je genijalac Prodi koristio u to vrijeme:

• Italija bi dobila tvrdu valutu
• Kamatna stopa na državni dug bi postala značajno niža
• Teret fiskalnih grešaka iz prošlosti bi bio znatno ublažen

To su upravo razlozi zbog kojih zemljama-propalicama kao što je Italija nikad nije trebalo dopustiti ulazak u eurozonu!

Tjednik The Economist (iz 1998., treći paragraf odozdo, na engleskom) je tako primijetio da se g. Prodi odmah poslije ulaska u eurozonu vratio svojim starim rastrošnim navikama, što je naravno bilo i za očekivati.  Čim je Italiji uspjelo ući u eurozonu, Prodijevim ljevičarima je olaknulo i omogućilo da se opet posvete svojim socijalističkim programima.  Klasičan primijer moralnog hazarda!

2. G. Prodi je tipičan primjer euro-birokrata koji nikad u životu nije radio u za-profit firmi.  On je dugogodišnji profesor i karijerni birokrat koji desetljećima živi na grbači talijanskih poreznih obveznika.  A što je još gore, on je jedan od najodgovornijih za stanje u kojem se danas nalaze Italija i EU.

Dakle radi se o čovjeku koji ne vjeruje u slobodno tržište i nacionalnu demokraciju, a vjeruje u vladavinu elita (koje su, kako vidimo, nesposobne).  Zašto bi ga trebali slušati i zašto ga itko uopće pita za mišljenje, ostaje tajna.

Činjenica da eurokracija te odvratne birokrate (prije par tjedana pročitali smo imbecilnu izjavu koju je dao Jacques Delors) izvlači iz naftalina kako bi dali “izjave podrške” je smiješna, jer te izjave (a pogotovo ona koju je dao Delors) među većinom samo bude još veći euroskepticizam.

Euro-pučizam: kako je Groupe de Francfort pomogla da s vlasti siđu Papandreou i Berlusconi

G. Fraser Nelson u britanskoj verziji (konzervativnog) časopisa Spectator piše (na engleskom) kako je neformalna grupa skovala plan kako neposlušne premijere Grčke i Italije maknuti s vlasti.  Članak je poduži (i dobro sročen) pa evo tek par navoda:

• Angela Merkel, Nicolas Sarkozy i elitni eurokrati sreli su se u Frankfurtu i u diskusiji složili su se da su formalne institucije prespore i nedjelotvorne (naravno, potrebna je prijeka akcija koja možda nije najlegalnija i najetičnija, ali projekt ujedinjene Europe je važniji – baš kao u filmu!)
• Tokom G20 sastanka u Cannes-u sastali su se nekoliko puta, a čak su mogli biti viđeni s malim “Groupe de Francfort (GdF)” bedževima na reverima
• Velika Britanija nije sudjelovala u toj grupi, ali su neki znali što se događalo.  Jedan od britanskih diplomata jednom od novinara je privatno priznao “Uskoro ćemo maknuti Berlusconija”.

Vjeruje se da je Berlusconiju došao kraj kad je ECB nakratko prestala kupovati državne obveznice Italije i pustila prinos da naraste na 7,2 i više posto.  To je bio njegov kraj i o tome smo pisali na drugom blogu, Nedjeljni Komentar.

Članak završava zanimljivom primjedbom: ako Njemačka i Francuska ne poštuju formalne institucije i ponašaju se kao šerifi na Divljem Zapadu, što garantira da se na isti način neće početi odnositi prema Velikoj Britaniji?

To je bilo vrlo dobro pitanje, jer nakon samo tjedan dana (u petak, 19. studenog, 2011.), kancelarka Merkel u susretu s britanskim premijerom Cameron-om rekla je slijedeće:

• “Ne pretvarajte se da ste snažniji nego što jeste”
• (O pitanju mogućeg britanskog prelaska na euro, što uopće ne uživa podršku u Britaniji): “To bi se zapravo moglo desiti puno ranije nego što neki na Britanskim otocima vjeruju.”

[Izvor (na engleskom): http://www.mirror.co.uk/news/politics/2011/11/19/david-cameron-mocked-by-german-leader-angela-merkel-over-his-grandstanding-115875-23572454/%5D

Moramo reći da sve gore napisano izgleda upravo nevjerojatno, no oba članka su u novinama i govore o događajima koji nisu baš tajni, tako da ih je nemoguće unaprijed odbaciti.  I doista je nevjerojatno da ono što se događa – a to je pučizam i kriminal u vrhu europske vlasti – ne izaziva sveopće proteste u EU i kod nas (osim protesta g. Nigela Faragea).

Vidjevši kako su prošli premijeri Grčke, Italije i Velike Britanije, moramo reći da ukoliko se na nesreću pridružimo, možete misliti koliko će nas uvažavati!

Video: Nigel Farage eurokratima: “Sve vas treba najuriti s posla!”

Tko ne prati događanja u EU ne bi trebao glasati za pridruživanje može pročitati objašnjenje o čemu g. Farage govori, a ostali neka prijeđu direktno na video (na kraju članka):

1.  Grčki i talijanski premijeri indirektnim pritiskom smijenjeni su čim su se usprotivili željama eurokrata.  Nakon što je talijanska vlada pala, kao i u Grčkoj, bilo je za očekivati izbore, no eurokrati su bili protiv.  To nisu izolirani incidenti, nego pravilo.  Na istu temu totalitarizma u EU pisali smo nekoliko puta:

• Interview s predsjednikom Češke Vaclavom Klausom
• Il documento segreto: kako izgleda gubitak fiskalnog suvereniteta

2.  Tip s bradicom koji se samozadovoljno smješka je predsjednik socijalističkog bloka u EU parlamentu, g. Schultz (slučajno iz Njemačke, no što god bila tema, on je gotovo uvijek neugodan).

3.  Von Rompuy je predsjednik Europskog vijeća (ili “predsjednik EU”).  G. Farage se na njega obrušio i jednom drugom prilikom, a i taj video smo preveli (možete ga vidjeti ovdje).

4.  Ovo je prvi put da smo čuli da je važnija (ili popularnija) ličnost komentirala “povijesno-osjetljivu” situaciju u kojoj imamo EU u kojoj “Njemačka kolo vodi”.  Dosad smo “samo” imali Grke koji na EU zastave stavljaju kukaste križeve, a vidjet ćemo da li će se WW II nastaviti i u EU parlamentu.  Možda neki smatraju da je g. Farage ekstremist i da je to izolirani incident, no njima preporučujemo da pročitaju vijesti o (od prije dan-dva) o prepirci između njemačke premijerke i britanskog premijera oko trošarine na financijske transakcije, te diskusija o nadolazećim promjenama broja glasova u EU (kojom bi eurozona glasajući kao blok moga nadglasati one koji su izvan eurozone i tako provesti zakone i pravila kakve žele).  Ne želimo da se takvi sukobi događaju, nego samo primjećujemo da je to donedavno bilo nezamislivo, a sad postaje uobičajeno.

Što je EFSF?

Tko gleda, sluša ili čita vijesti o krizi u EU sigurno je čuo za tu skraćenicu, ali možda ne zna što ona zapravo predstavlja.  European Financial Stability Facility je u stvari firma koju je EU osnovala u Luxembourgu sa svrhom izbjegavanja odrednica europskog ustava koji brani uzajamno preuzimanje dugova.  Ideja je da članice eurozone garantiraju EFSF-ov dug, ali u firmu bi ulagali investitori i onda bi EFSF kupovao dug zemalja-propalica ili im pomagao na druge načine i tako bi putem pruženih garancija članice eurozone uspjele preuzeti dugove ostalih zemalja, ali istovremeno sve bi bilo prema zakonu.

To je u stvari odličan primjer kako “kad zatreba” zakoni u EU ne služe ničemu osim za zaobilaženje.  Nasreću Hrvatska nije u EU pa nismo, kao Slovenci, tiho na sebe preuzeli par milijardi eura garancija kroz to poduzeće.   To preuzimanje garancija, iako je iza njega EU, dogodilo se između zemalja (tj. parlamenata) i EFSF-a, tako da EU sa svime naizgled nema veze.

EFSF-ova Web stranica nalazi se ovdje: http://www.efsf.europa.eu/about/index.htm, a iz njihove zbirke dokumenata čitamo slijedeće:

• Okvirni sporazum o osnivanju obuhvaća 16 zemalja eurozone (sve osim Grčke) i firmu EFSF (a EU zbog gore objašnjenog nije stranka u tom sporazumu)
• EFSF će financirati svoje djelovanje izdavanjem obveznica, mjenica, vrijednosnih papira i drugih instrumenata koji su osigurani neopozivom garancijom jamaca (tj. tih 16 zemalja eurozone).
• Ukoliko bilo koji od primatelja zajma ne uspije vratiti zajam, EFSF-ovi jamci (16 zemalja potpisnica) dužni su odmah i bez ikakvih pitanja pokriti taj iznos.
• Ako bilo koji od jamaca plati više (recimo, ukoliko neki od njih, kao što je npr. Italija, u međuvremenu bankrotira, onda bi drugi morali platiti više), onda će on/oni od jamaca koji nisu ispunili obveze potraživati prekomjerno uplaćeni dio uz zatezne kamate.  Recimo, ako Italija zatraži pomoć (što znači da od tog trenutka prestaje garantirati za nove zajmove koje izda EFSF) i nakon toga Grčka potone, Slovenija i svi ostali morat će platiti talijanski dio garancije investitorima u EFSF.  To naravno znači da je cijela ideja izuzetno glupa jer dovoljno je da jedna veća zemlja kao što je Italija propadne pa da za par tjedana u sedlu ostane samo Njemačka kao jamac za cijelu svotu – a takva se ideja Nijemcima sigurno neće sviđati.  A takva glupa ideja ne sviđa se ni investitorima jer jasno je da su garancije upravo zbog netom objašnjenog potpuno beskorisne i sve ovisi o Njemačkoj.
• Sporazum o osnivanju ostaje na snazi dokle god postoje dugovi koje je EFSF izdao, a potpisnici se obvezuju da će ugovor biti proglašen ništavnim nakon 30. lipnja 2013. čim bilo dužnici bilo jamci otplate zadnji dug.  Naravno već se sad sa sigurnošću može reći da dugovi neće biti otplaćeni na vrijeme i da će se morati prebaciti ili refinancirati kroz neke nove kredite ako ih bude bilo.
• U slučaju da se prije kraja EFSF-a eurozona proširi, nova članica/članice mogu od drugih članica zatražiti da im prodaju dionice u iznosu koji bi bio dovoljan za njihov prinos po izračunatom ključu (npr. Slovenija ima udio od manje od 0,5% tj. 3,6 milijardi eura).  Hrvatska će do 2013. možda postati članica, ali najvjerojatnije neće biti u eurozoni tako da se to na RH ne bi trebalo primjenjivati.  Osim ako euro-klauni opet ne zaobiđu pravila i pod izgovorom kako je kriza Hrvatsku ugururaju u eurozonu.
• U slučaju spora između članica eurozone nadležan je Europski sud pravde, a u slučaju spora s vanjskim strankama, onda je nadležan lokalni luksemburški sud.

Jasno je Grčka trebala odavno bankrotirati, a isto tako i sve druge članice koje nisu mogle otplatiti dospjele zajmove.  Umjesto toga eurokrati se bore za nastavak svog sna (i još više, lijepih poslova, moći i privilegija), dok građani zemalja članica preuzimaju dugove zemalja propalica.  Cijelo vrijeme bankari se smiju dok međusobno nazdravljaju šampanjcem, a sve to događa se zahvaljujući korumpiranim sociopatima u vrhu EU i većine zemalja članica.

—

P.S. Ovo ne zaslužuje posebni članak pa evo ovdje: tokom nedavnog posjeta Hrvatskoj poljski predsjednik EU parlamenta Buzek u svega par minuta izrekao je niz gluposti.  Stvarno je žalosno znati da se država kreće prema članstvu u uniji u kojoj je g. Buzek predsjednik parlamenta.  Par citata (prijevod s engleskog je naš):

• Znam da nezaposlenost u Hrvatskoj nije niska.
• Makroekonomski pokazatelji su puno bolji nego prije dvije godine…  Možemo očekivati uspjeh nakon 2 ili 3 godine.
• Ako kažemo da gospodarska situacija Hrvatske nije odlična, ali prije EU, gospodarska situacija nije nigdje bila odlična (!?)
• A vaš rast, rast BDP-a, je u stvari na razini europskog prosjeka!
• I u svoj iskrenosti, vi ste u prosječnoj situaciji u okviru Europske unije.  Vi ćete igrati u ligi prvaka, madame!  Za dvije godine bit ćete punopravan član EU, a to je liga prvaka.

G. Buzek je više puta spomenuo Hrvatsku u kontekstu Zapadnog Balkana i ne znamo što o tome misli premijerka Kosor, no za gore rečeno čovjek svakako zaslužuje promociju.  Najbolje što je rekao tek slijedi, a posebno je smiješno u kontekstu cijele europske krize:

Ljudi se često pitaju što mi političari radimo.  Mi ne samo da se bavimo onim što se događa danas, ili možda mjesec dana kasnije.  Naša je dužnost da se brinemo o onom što će se dogoditi u 2, 5 ili 7 godina.

Moramo priznati da nam se g. Buzek ipak više sviđa kao nijemi statist u video zapisima u kojima Nigel Farage kritizira Europsku komisiju.

Apsurdnost i neodrživost Europske unije postaje sve očiglednija

Svima koji prate europske vijesti do sad je trebalo postalo jasno o kakvoj se apsurdnoj tvorevini ovdje zapravo radi.

Prošli petak, dok su domaći mediji likovali o još jednom neuspješnom planu za spašavanje Grčke, napisali smo kako kriza uopće nije riješena (nedjeljnikomentar.wordpress.com/2011/10/28/eu-duznicka-kriza-nije-rijesena-sell-sell-sell/).  Nije prošlo niti 3 dana i tržišta su se počela strmoglavo rušiti na vijesti o sve manjem povjerenju u EU, a posebice Italiju, Španjolsku i Portugal (na Grčku nitko više i ne računa).

Tokom vikenda izaslanik euro-klauna otišao je prosjačiti na Daleki istok i vratio se s praznom lisnicom i puno lijepih želja od domaćina u Kini i Japanu.  Dobro su građani EU i prošli, jer moglo im se dogoditi da europski izaslanici-prosjaci dobiju par milijardi eura kineske pomoći za tko zna kakve nagodbe ispod stola…

Danas se euro-klauni opet snebivaju o namjeri Grčke da provede referendum, a predsjednik njemačkog parlamenta čak je izjavio da ga potez Grčke “iritira” (!).

U međuvremenu kriza se pogoršava i prinos na talijanski 10-godišnji dug vrlo je blizu najvišeg nivoa u zadnjih 5 godina, a razlika u odnosu na prinos na njemački dug je najveća u povijesti.  Italija je, ako se situacija značajnije ne promijeni (a neće), već osuđena na sličan aranžman koji prijeti – pardon – koji je ponuđen Grčkoj.  Portugal je sigurno na istom putu, a daleko iza njega nije ni Španjolska.  Usput, prinos na 10-godišnji dug Hrvatske je oko 8%, što će reći da ne stojimo puno bolje od Italije (6,2%, ali oni imaju veći dug).

Najnovije gospodarske statistike EU pokazuju da je nezaposlenost veća od 10% (u Španjolskoj 21,5%), inflacija se polako otima kontroli (3%), a rast je slab (Italija gotovo da ne raste, slično je u Španjolskoj, Portugalu i mnogim drugim zemljama eurozone).

Gledajući najnoviji izvješaj Eurobarometra (statistička publikacija EU komisije) iz kolovoza 2011. (istraživanje je izvršeno u svibnju 2011., a na njega smo se nakratko osvrnuli i u ranijem članku ovdje), vidimo da većina građana niti jedne jedine novopridruženje zemlje nije oduševljena time da je njihova zemlja obvezna prijeći na euro (sve novopridružene zemlje obvezne su to učiniti).

Prvo pitanje koje izdvajamo je glasilo: Što mislite, koje su bile posljedice prelaska na euro za one koji su već prešli? Žuto i crveno je prilično i jako negativne a tamno plavo i modro vrlo i prilično pozitivne (bijelo je ne zna ili nije odgovorio).  Na vrhu je rezultat najnovije ankete iz 5-2011, a ispod toga slijede stariji rezultati.  Jasno se vidi da ljudi u novopridruženim članicama svakih 6 mjeseci sve jasnije vide da su posljedice uvođenja eura dosad bile katastrofalne (moramo priznati da nas čudi što gotovo 44% ljudi to ne misli!).

Što mislite, koje su posljedice prelaska na euro za one koji su vec prešli

Dolje vidimo (žuta linija) postotak ljudi koji kažu da bi njihova zemlja na euro trebala prijeći što kasnije, dok plava označava one koji žele što ranije.  Pogledajte kako niti u jednoj zemlji ne raste postotak ljudi koji žele što skoriji prelazak na euro (a podsjećamo, čim se zemlja pridruži, prelazak na euro mora se dogoditi čim se ispune mastriški uvjeti).

Željeno vrijeme uvođenja eura

Graf ispod pokazuje rast anti-euro klime među građanima novih članica EU.  U svakoj, bez izuzetka, klima protiv uvođenja eura raste.

Klima protiv uvođenja eura

A ako Česi i Mađari nisu željni eura, možete tek zamisliti kako se ostali osjećaju.  Prema nedavnim anketama u Njemačkoj, i Nijemcima ga je dosta.  Protiv eura (i protiv pridruživanja) trebali bismo biti svi mi, a što je najbolje za razliku od svih spomenutih zemalja mi nismo u EU i ne moramo uvesti euro.  Ali uzastopne Hrvatska vlade već cijelo desetljeće svojim opredjeljenjem za EU motiviraju HNB da tečaj kune veže za euro, a takva politika uskoro bi mogla uništiti ne samo devizne rezerve zemlje, nego i ušteđevinu građana.

Gospodarskog rasta u eurozoni – ako se eurozona uopće održi na životu – neće biti godinama, slobode se sve manje poštuju (npr. vidi članke o raznim porezima na nezdravu hranu), sve više važnih odluka donosi se na potpuno nedemokratski način, i uopće cijela ideja europske super-države izgubila je svaki kredibilitet i uskoro bismo mogli početi biti svjedocima sve žešćih sukoba i neslaganja sličnima onima koja smo vidjeli u 80-im godinama prošlog stoljeća u SFRJ.  Ali evo nas u Hrvatskoj, željnih ulaska u takvu Europsku uniju: doista, mi smo pacovi koji skaču na brod koji tone!

Jesmo li doista zaboravili da možemo živjeti od vlastitog rada?  Da li nemamo niti trunka vjere u svoje sposobnosti?  Čemu hrliti u birokratsku super-državu koja nam ne pruža ništa vrijedno što sami ne možemo postići?

Do domaćeg referenduma niti jedan argument MVPEI-ja u korist pridruživanja neće biti valjan (ili privlačan), što je zapravo sretna okolnost koju smo predviđali gotovo  godinu dana.  Treba se nadati daljnjem pogoršanju situacije u EU, jer to je valjda jedino što nam može pomoći da na referendumu izborimo glas protiv pridruživanja EU.

Europska komisija: Velika Britanija mora svim građanima EU plaćati benefite

Prošli tjedan Europska komisija naredila je vladi Velike Britanije (VB) da u roku od dva mjeseca ispravi probleme vezane uz slobodno kretanje ljudi i roba u toj zemlji.

O upravo ovoj temi već smo pisali: VB smatra da građani EU koji s VB nemaju nikakve veze ne bi smjeli moći doći u VB i prijaviti se za npr. naknadu za nezaposlene.  No to prema Europskoj komisiji nije u redu.  Svi građani, navodno, na osnovi ranijeg izdavanja za te benefite u svojoj zemlji, imaju pravo iste zatražiti u VB.

Prema blogu člana EU parlamenta, naknada na nezaposlenost i podršku (valjda za članove porodice), dječji doplatak, doplatak za stanovanje su neke pogodnosti koje VB mora učiniti dostupnima kontinentalnim lezilebovićima (i Ircima, iako čini se da oni nisu problem).

Tko ne vidi kamo ovo vodi, taj treba zatražiti liječničku pomoć.

Ah, da, treba dodati (ili ponoviti jer smo to već u ranijem postu rekli): odluka Europske komisije je u suprotnosti sa članom 7(1) europske direktive (uredbe) o slobodi kretanja ljudi i roba koja dopušta kretanje u svrhu boravka samo ako građani neće postati na teret državi u koju odlaze.  Naravno ogromna većina ulazi u VB upravo s tom namjerom.

Il documento segreto: kako izgleda gubitak fiskalnog suvereniteta

Čini nam se da il documento segreto na talijaskom znači tajni dokument.  Radi se o (naravno tajnom) dokumentu kojeg je Europska centralna banka 5. kolovoza uputila talijanskom premijeru Berlusconiju i u kojem su se vrlo jasno tražili rezovi pojedinih stavki proračuna.  Kako proračun predlaže vlada a donosi parlament, traženje izmjena u istom od strane Europske centralne banke naravno da predstavlja oduzimanje suvereniteta građanima Italije.

Nije nam jasno zašto je pismo poslala ECB, a ne Europska komisija ili netko drugi.  Možda zbog toga što je novi guverner upravo Talijan, a odašiljanje pisma iz ECB izgleda manje kao uplitanje, a više kao savjet.  Iako je jezik u pismu uljudan i ne koriste se riječi kao što su “morate” i slično, on je nedvojbeno od Italije tražio promjene bez obzira na mišljenje talijanske vlade i parlamenta.

Jedna rečenica tako kaže “Vlada treba smjesta i hrabro poduzeti mjere kako bi osigurala održivost javnih financija” i dalje nastavlja vrlo precizno navoditi što se od Italije očekuje.  Kako se znalo da je ECB u to vrijeme bila jedina ustanova koja je mogla (barem nakratko) pomoći Italiji, Talijani nisu imali puno izbora nego provesti te mjere.  Same mjere nisu loše, ali radi se o principu, a ne o sadržaju mjera.  Eto tako izgleda početak gubljenja suvereniteta.

Oni koji su o toj mogućnosti pričali prije 3 i više godina sad su sve više u pravu iako do 2010. takvi potezi nisu bili izgledni.  Ovih dana o (djelomičnoj) predaji hrvatskog suvereniteta otvoreno govori i vladin savjetnik, no prema reakcijama u medijima čini se da to ljude previše ne uzbuđuje…  Onima koje takvi događaji zabrinjavaju, preporučujemo da jednostavno glasaju protiv pridruživanja EU.

Dokument je nakon par tjedana došao u ruke talijaskog tiska i kopiju engleskog originala možete pročitati ovdje.

Interview s predsjednikom Češke Vaclavom Klausom

Kratki interview objavljen je u Srbiji, a tko želi može ga pročitati na stranicama SEEbiz-a koji taj članak prenosi kod nas.

U interviewu g. Klaus tvrdi da kriza nije posljedica nefunkcioniranja tržišta i da u EU ne postoji funkcionirajuća demokracija.

Mislimo da su obje tvrdnje na mjestu, ali posebno bismo se osvrnuli na prvu i dodali da to istovremeno znači da kritike liberalizma i liberalnog kapitalizma uopće nisu na mjestu.  Gdje postoji problem, radi se o trulom kapitalizmu u kojem vlada korupcija, oligarhijska demokracija, kleptokracija i slično.   Protiv tih problema treba se naravno boriti, a to najbolje možemo učiniti ostankom izvan EU.  Treba imati na umu da takvi problemi zahvaćaju i socijalizam (pa o socijalizam-kapitalizam kakav je na djelu u većini EU zemajla), tako da promjena uređenja sigurno nije rješenje.  Uostalom, kad smo već kod korupcije, pogodite gdje je ona u porastu.  Da, u EU.  To pokazuju statistike Europske unije (vidi graf ovdje).

Druga primjedba je o lažnim pravima (humanrightism).  To je jedna od centralnih teza libertarijanizma, da je osnovno ljudsko pravo samo jedno, a to je sloboda od prisile.  Takozvana “prava” o kojima g. Klaus prigovara, kao recimo pravo na obrazovanje, ne mogu biti osigurana bez prisile – bilo putem prisile nekoga da podučava druge ili putem prisile plaćanja poreza koji se onda koristi za financiranje obrazovanja.

Treća i zadnja primjedba u posrednoj vezi s interviewom je da čitateljima želimo skrenuti pažnju na jedno vrlo negativno iskustvo g. Klausa (kao predsjednika Češke) u susretu s eurofanaticima.  Nemamo vremena prevoditi sadržaj tog razgovora koji se dogodio prije par godina u Pragu (ali poučan je i danas), no onima koji čitaju engleski svakako savjetujemo neka o tom iskustvu pročitaju recimo ovdje.  Oni koji natucaju engleski mogu probati Google Translate.  Taj izuzetno šokantni primjer euronacionalizma trebao bi poslužiti kao opomena glasačima prije izlaska na referendum o pridruživanju.

Tko misli da ćemo ulaskom u EU doživjeti bolju demokraciju, gadno se vara.  Ako vam je lijeno čitati engleski, dovoljno je pogledati jedan ili dva kratka (prevedena) video zapisa koje smo stavili na http://www.youtube.com/straighttothebottom da bi se dobila dobra slika onog što nas čeka u EU demokraciji.

Dopuna (2011-09-22):

Evo prijepisa kritičnog dijela razgovora s euronacionalistima, ali još uvijek preporučujemo da pročitate članak Telegrafa gore.

Daniel Cohn-Bendit MEP: I brought you a flag, which – as we heard – you have everywhere here at the Prague Castle. It is the flag of the European Union, so I will place it here in front of you.

It will be a tough Presidency. The Czech Republic will have to deal with the work directive and climate package. EU climate package represents less than what our fraction would wish for. It will be necessary to hold on to the minimum of that. I am certain that the climate change represents not only a risk, but also a danger for the future development of the planet. My view is based on scientific views and majority approval of the EP and I know you disagree with me. You can believe what you want, I don’t believe, I know that global warming is a reality.

Lisbon Treaty: I don’t care about your opinions on it. I want to know what you are going to do if the Czech Chamber of Deputies and the Senate approve it. Will you respect the will of the representatives of the people? You will have to sign it.

I want you to explain to me what is the level of your friendship with Mr Ganley from Ireland. How can you meet a person whose funding is unclear? You are not supposed to meet him in your function. It is a man whose finances come from problematic sources and he wants to use them to be funding his election campaign into the EP.

President Vaclav Klaus: I must say that nobody has talked to me in such a style and tone for the past 6 years. You are not on the barricades in Paris here. I thought that these manners ended for us 18 years ago but I see I was wrong. I would not dare to ask how the activities of the Greens are funded. If you are concerned about a rational discussion in this half an hour, which we have, please give the floor to someone else, Mr Chairman.

EU Parliament President Hans-Gert Pöttering: No, we have plenty of time. My colleague will continue, because anyone from the members of the EP can ask you whatever he likes. (to Cohn-Bendit:) Please continue.

President Vaclav Klaus: This is incredible. I have never experienced anything like this before.

Daniel Cohn-Bendit: Because you have not experienced me..

Pesident Vaclav Klaus: This is incredible.

Daniel Cohn-Bendit: We have always had good talks with President Havel. And what will you tell me about your attitude towards the anti-discrimination law? I will gladly inform you about our funding.

Hans-Gert Pöttering: Brian Crowley, please.

Brian Crowley MEP: I am from Ireland and I am a member of a party in government. All his life my father fought against the British domination. Many of my relatives lost their lives. That is why I dare to say that the Irish wish for the Lisbon Treaty. It was an insult, Mr. President, to me and to the Irish people what you said during your state visit to Ireland. It was an insult that you met Declan Ganley, a man with no elected mandate. This man has not proven the sources from which his campaign was funded. I just want to inform you what the Irish felt. I wish you that you get the programme of your Presidency through and you will get through what European citizens want to see.

President Vaclav Klaus: Thank you for this experience which I gained from this meeting. I did not think anything like this is possible and have not experienced anything like this for the past 19 years. I thought it was a matter of the past that we live in democracy, but it is post-democracy, really, which rules the EU.

You mentioned the European values. The most important value is freedom and democracy. The citizens of the EU member states are concerned about freedom and democracy, above all. But democracy and freedom are losing ground in the EU today. It is necessary to strive for them and fight for them.

I would like to emphasize, above all, what most citizens of the Czech Republic feel, that for us the EU membership has no alternative. It was me who submitted the EU application in the year 1996 and who signed the Accession treaty in 2003. But the arrangements within the EU have many alternatives. To take one of them as sacrosanct, untouchable, about which it is not possible to doubt or criticize it, is against the very nature of Europe.

As for the Lisbon Treaty, I would like to mention that it is not ratified in Germany either. The Constitutional Treaty, which was basically the same as the Lisbon Treaty, was refused in referendums in other two countries. If Mr. Crowley speaks of an insult to the Irish people, then I must say that the biggest insult to the Irish people is not to accept the result of the Irish referendum. In Ireland I met somebody who represents a majority in his country. You, Mr. Crowley, represent a view which is in minority in Ireland. That is a tangible result of the referendum.

Brian Crowley MEP: With all respect, Mr. President, you will not tell me what the Irish think. As an Irishman, I know it best.

President Vaclav Klaus: I do not speculate about what the Irish think. I state the only measurable data which were proved by the referendum.

In our country the Lisbon Treaty is not ratified because our parliament has not decided on it yet. It is not the President’s fault. Let’s wait for the decision of both Chambers of the Parliament, that is the current phase of the ratification process in which the President plays no role whatsoever. I cannot sign the Treaty today, it is not on my table, it is up to the parliament to decide about it now. My role will come after the eventual approval of the Treaty in the Parliament. . .

…

Hans-Gert Pöttering: … In the conclusion – and I want to leave this room in good terms – I would like to say that it is more than unacceptable, if you compare us, compare us with the Soviet Union. We are all deeply rooted in our countries and our constituencies. We are concerned about freedom and reconciliation in Europe, we are good willing, not naïve.

President Vaclav Klaus: I did not compare you with the Soviet Union, I did not mention the word[s] “Soviet Union”. I only said that I have not experienced such an atmosphere, such style of debate in the past 19 years in the Czech Republic, really.

Izvor: http://eureferendum.blogspot.com/2008/12/which-ones-democrat.html