Epilog referenduma o pridruživanju

Ishitrenim referendumom bez legitimiteta počela je druga faza tragedije Hrvatske kao samostalne države.

Kao što smo očekivali, mulci s glasačkim pravom odnijeli su prevlast.  (Ovim ne vrijeđamo sve koji su glasali DA, jer među ima iskrenih naivčina koji ne znaju što rade).

Naše drugo očekivanje – da će na referendum izaći mali broj ljudi – isto tako se obistinio – mogli bismo reći da je slaboća odziva premašila naša očekivanja.  Kao što ste mogli vidjeti u tisku, ovo je rekordno niski odziv u povijesti europskih referenduma o ulasku u EU, što dovoljno govori o apatiji i Levijatanu o kojem smo pisali.  Upravo zbog tog očekivanja barem desetak puta apelirali smo na euroskeptične građane da na referendum povedu kojeg euroskeptičnog člana porodice ili prijatelja.

I tako su nas sugrađani s manje od 29% glasova svih birača u korist pridruživanja opredjelili za članstvo u EU.

Za oba očekivanja “kriva” je Država koja je propagandom stvorila očekivanje da je referendum formalnost i svršena stvar.

Što dalje?

Kao što smo rekli na stranici O ovom blogu, ovaj blog ovdje završava, kao što je bio plan.  Blog nećemo obrisati jer smo uvjereni da će brojne prognoze i nedostaci članstva u EU ubrzo izaći na vidjelo čak i za naivne eurofile koji “ne vide pored zdravih očiju”, da tako kažemo.  Evo već danas mediji pišu kako još nije jasna uloga Hrvatske u spašavanju zemalja-propalica.  Neka nije jasno, ali kad postane jasno, autor ovog bloga će se smijati.  I o tim nedorečenostima smo upozoravali nekoliko puta (recimo u članku Zabrinjavajući nedostatak informacija o financijskim i monetarnim aspektima pridruživanja (prvi dio), a danas smo na glavnom blogu napisali članak na tu temu).

Naša prognoza i očekivanja za slijedeće 2 do 4 godine:

1.  Daljnje smanjenje slobode od prisile  (trend rastuće uloge države u životu pojedinca)

2.  Još veća apatija i nezadovoljstvo političkim sustavom

3.  Nepovoljno gospodarsko okruženje (u usporedbi s liberalnim okruženjem koje je vlada mogla stvoriti u slijedeće tri-četiri godine, a možda čak i u usporedbi s onim koje imamo danas; blog Monopolizam ima odličan primjer kako socijalizam i kleptokratski kapitalizam stvaraju “odlično” okruženje za poslovanje manjih firmi koje teže posluju s državom)

Osobno gledajući, autor ovog bloga očekuje da će od ulaska u EU profitirati relativno više nego 90% naivčina koji su glasali za pridruživanje i to zbog blagog rasta cijena nekretnina i prilika za vješto iskorištavanje birokratskog sustava koji postoji u EU, ali to nas ne raduje jer smo svi skupa propustili odličnu priliku za puno veću slobodu i prosperitet.

Što se tiče naivčina koji su nas uveli u EU, osim ako svi odreda (po položaju i/ili primanjima) ne čine sam vrh društva – a vjerujemo da ne čine, jer elite su puno malobrojnije – većina će nakon par godina biti razočarana.  Bolje niti ne zaslužuju.

Čitateljima ovog bloga zahvaljujemo na posjetama i komentarima.

Blog je dosad zabilježio preko 60 tisuća pregleda, a najuspješniji dan bio je 22.1.2012.

Statistike mjesečnih posjeta od svibnja 2011. do danas

Hrvatska i Europska unija: Prednosti i izazovi članstva (anotirana verzija za euroskeptike)

Naslov članka je istovremeno i naslov knjige čijem objavljivanju je danas prisustvovala ministrica Pusić.  Prije nego što se pozabavimo samom knjigom, preporučujemo da pročitate niz besmislica koje je u gore povezanom članku izrekla ministrica vanjskih poslova RH.  Evo tipičnog dijela:

- Neće nas EU spasiti ako smo glupi i nesposobni. Ako nemamo ideju kuda želimo ići i svoje vlastite snage koje će nas voditi u tom smjeru, neće nas spasiti EU. Ali u tom slučaju nas neće spasiti ništa, dodala je ministrica vanjskih i europskih poslova.

Prema toj logici onda – kako bi smo se spasili i ako znamo što i kako – uopće nam ne treba članstvo u EU.

A sad kratko o knjizi:

1.  Knjiga najavljuje “cost and benefit” analizu mogućeg članstva u EU.  To nas je isprva obradovalo, no odmah nakon toga uslijedilo je razočaranje.

2.  Knjiga ne sadrži ništa novog osim standardnog propagandnog materijala koji se reciklira iz jednog u drugi pamflet hrvatskih vlasti i Europske delegacije na odmoru u Hrvatskoj.  Svi argumenti iz knjige pojavljuju se u propandnim radovima koje smo spomenuli ovdje: “Što donosi članstvo u EU” i “101 pitanje o utjecaju EU na živote građana” (anotirane verzije za eurorealiste).  Te dokumente također smo anotirali i stavili online.

3.  Cost & benefit analize u knjizi nema (ima Pro & Contra analiza, ali usudili bismo reći da čak i kad se radi o takvoj analizi, ovaj besplatni blog ima barem jednaku kvalitetu – a iskreniji je – nego knjiga ta tri plaćena autora).

4.  S obzirom da je knjiga objavljena tek sad i na gornje kritike (i anotacije u PDF knjizi ispod), knjiga je u najboljem slučaju osrednje vrijednosti za eurofile.  Što se euroskeptika tiče, ona nije loša kao dokaz kako su argumenti eurofila isprazni, krivi i često lažni.

5.  Ono što nas je zapanjilo je da od tri autora knjige očigledno niti jedan nije shvatio da 90% “prednosti” koje oni navode uopće nemaju veze s članstvom u EU (da jest, vjerojatno bi ostalima na to ukazao).  No oni kojima se cijela europska ideja socijalističke države-dadilje sviđa naravno da su slijepi pokraj zdravih očiju.  Pogledajte sam rad i naše komentare na njega, pa prosudite sami.

Za one koje sadržaj uprkos svemu tome interesira, evo dokumenta s našim anotacijama.   Čitanje svih 178 stranica je mazohizam, ali barem pogledajte njihovo viđenje glavnih “prednosti” i uvjerite se da barem 90% nema nikakve veze s članstvom u EU.

• Hrvatska i EU: prednosti i izazovi članstva (PDF, anotirana verzija)

EU & indeks gospodarske slobode (Heritage Foundation)

Američka organizacija Heritage Foundation objavila je svoj indeks gospodarske slobode za 2012. (na engleskom, ovdje).

U vezi s pridruživanjem i argumentima vlade kako pridruživanje vodi u gospodarski prosperitet, samo ćemo svratiti pažnju na zemlje s vrha liste za 2012.

Heritage Foundation indeks gospodarske slobode za 2012: vrh liste

Primjećujete li kako na listi nema – osim Irske (koju EU već godinama, a osobito otkako su primili pomoć, prisiljava na smanjenje gospodarskih sloboda) – nema niti jedne EU zemlje?

To nije slučajnost.  Mogu vlada i raznorazni kritičari govoriti što žele, ali činjenice su kako slijedi:

• Sloboda je preduvjet za prosperitet
• Anglosaksonske zemlje su slobodnije, dok socijaličke države-dadilje (cijela kontinentalna Europa) polako ali sigurno idu u propast

U EU trend osobnih i gospodarskih sloboda ide prema dolje, i Hrvatska će, pridruži li se, napredovati sporije nego što bi to inače mogla.

SEEbiz, koji nudi detaljniji pregled rezultata i pravi usporedbe, potpuno zaboravlja uočiti nedostatak zemalja iz EU.  Usput, u SEEbizovom članku možete vidjeti da je Hrvatska posebno loše ocijenjena u sferi “radnih sloboda”.  Postavlja se pitanje kako je to moguće kad u europskom socijalizmu postoje tolika prava?  Odgovor je da su slobode upravo zbog tih “prava” narušene.  Pravo na rad je sloboda, a jedan primjer kako to pravo europske socijalističke zemlje narušavaju jest minimalna plaća zbog koje nezaposleni koji bi bili voljni raditi za 1 lipu manje od “minimalca” – ne mogu dobiti posao.

Sastanak Merkel-Sarkozy: sad i Sakrozy straši ratom

Nakon sastanka njemačke Merkel i francuskog premijera Sarkozy-Merkel koj očigledno služi za uštimavanje odluka koje će za 2 tjedna biti “neovisno” donešene na europskom sastanku na vrhu, g. Sarkozy je pribjegao staroj taktici poljskog ministra vanjskih poslova koji je dok je Unijom predsjedavala Poljska na taj način “motivirao” građane.

Sarkozy je tako rekao da bi nestabilnost eura mogla značiti kraj mira u Europi.  Ne znamo što drugo bi to moglo biti nego rat, ali naravno budući da je on vješti političar, on nije spomenuo rat.  Niti je rekao između koga bi moglo doći do rata kraja mira.

Nemamo pravo da pustimo Europu da propadne, nemamo pravo da dozvolimo da euro propadne.  Euro je srce Europe.  Ako euro bude uništen, cijela Europa mogla bi završiti u dimu.

Tako govori g. Sakrozy.

Do kraja mira moglo bi doći ako eurokrati nastave svoje siledžijsko ponašanje prema svakom tko misli drukčije, ili ako nastave silom spašavati one koji ne žele biti spašeni.

Rješenje je pustiti zemlje da propadnu i lijepo izađu iz eurozone.  Sadašnja politika nema nikakvog smisla.

Nije li zanimljivo kako uprkos sve težoj situaciji u EU, većina građana Hrvatske ipak želi biti dio tog show-a?

Izvor vijesti: Reuters, na engleskom, ovdje.

Proslavimo godišnjicu valute euro i financijske stabilnosti koju nam euro donosi!

Eurokrati ovih dana trabunjaju o još jednoj godišnjici uspješnog uvođenja eura i o njegovom izuzetnom uspjehu, te o financijskoj stabilnosti (ozbiljno, to tako zovu u svojim propagandnim pamfletima) koju će on donijeti Hrvatskoj.  Prema našem mišljenju trebali bi biti jako, jako sretni što se euro dosad uopće održao.

Europska valuta je dizajnirana tako da samu sebe uništi (u monetarnoj teoriji, eurozona je tzv. neoptimalna valutna zona), a kako vidimo, tako se i ponaša.  (Koga zanima situacija u vezi financijske krize i eura, može pogledati recimo ovaj post i druge s tagom “financijski kolaps” na našem drugom blogu).

Sadašnja Hrvatska valuta je nestabilna upravo zato što je vezana za nestabilnu valutu (tj. euro).  Oni koji su vjerovali u euro i uzeli stambene kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima do znaju iz vlastitog iskustva (i njih naravno uopće ne treba žaliti, jer su se svojim izborom zapravo kladili protiv švicarskog franka; da je “švicarac” kojim slučajem pao, ta grupa bi danas mudro šutila; no to je druga priča).

Pogledajmo kako se tečaj eura naspram švicarskog franka kretao od 1999. do danas: u početku je bilo dobro, jer – kao i uvijek u socijalizmu – trošilo se tokom ljeta i proljeća, a nije se mislilo o jeseni i zimi.  No čim je u 2008. jesen zakucala na vrata, zavladala je panika.  Tako je euro počeo klizati na dolje.  Kuna, koja je vezana uz euro (upravo zato što je dugogodišnja namjera SDZ-ovaca da nas jednog dana ugururaju u EU) prati sudbinu eura.  Zato smo u drugim člancima rekli da bi Hrvatska – kao dio svog plana za uspjeh izvan EU – trebala presjeći čvrstu vezu s eurom i napraviti par drugih promjena.

Tragedija eura: euro naspram švicarcskog franka, od 1999. do danas

Gornji graf zapravo izgleda super.  Zašto?  Zato što je i Švicarska tokom godina – kako bi pomogla svojim izvoznicima – intervencijama smanjivala vrijednost franka i tako uništavala ušteđevine svih svojih građana.

Još bolji način da se vidi povijesna stabilnost eura je cijena kilograma zlata u euru.  Ovaj graf ispod pokazuje to kretanje (na lijevoj strani je cijena kilograma zlata u eurima) u zadnjih 5 godina.  Kao što možete vidjeti, cijena je bila oko 550, a sad je 1.267.

Tragedija eura: cijena zlata u eurima (zadnjih 5 godina)

Eto, to je sve što valja znati o stabilnosti valute na kojoj (kroz tečaj kune) smo danas i na koju nas žele prebaciti eurofoteljaši, dok istovremeno – i prošla i ova vlada – pričaju kako žele “pomoći” građanima i obuzdati “divlji rast cijena”.  Kako ga mogu obuzdati kad valuta slabi?  Naravno, to znaju i sami.  Priča je tek PR za vjerne birače SDP-a, HDZ-a i drugih troslovnih H** stranaka (osim stranke H21, s kojom nismo povezani).  Tko ne vjeruje neka pročita njihove programe i pogleda postoji li bilo gdje dio koji traži čvrstu valutu i prestanak petljanja države u gospodarstvo, poticanje izvoza (što zahtijeva jeftinu valutu) i slično.  Naravno da ne postoji, jer u to je u socijalizmu nedopustivo.  Vlada “mora” “nešto učiniti”.

Rješenje – prema našem mišljenju – je liberalni kapitalizam što među ostalim znači sloboda za građane da se zaštite od političara i središnje banke (npr. vidi ovaj post).  Naravno, svatko je slobodan da misli što želi.  Oni koji su uzimali kredite u “švicarcima” željeli su profitirati na račun banaka i na račun rasta tečaja eura (a time i kune).  Na isti način oni koji priželjkuju uspjeh (ili rast tečaja eura), mogu se kladiti na euro.  I bez gornjih grafova svatko tko razumije tržište znao bi da je korporativno-socijalistička EU osuđena na slab rast i da je euro bio i ostao užasna ideja.  Oni koji vjeruju u socijalizam neka glasaju za pridruživanje.

Rješenje je raspad

–

Ograda-disclaimer:

1. Ovo nije preporuka za investiranje u ništa.  Tko želi investirati u nešto neka nazove Hanfu, traži da ga spoje sa šefom i neka ga pita tko je ovlašten da u Hrvatskoj daje savjete o investiranju.

2. Autor bloga ima malu količinu zlata i srebra.  O zlatu smo napisali nekoliko članaka na drugom blogu koji se zove NedjeljniKomentar.

Počela propagandna ofenziva eurofoteljaša 2012. i to s 4.800.000 kuna vašeg novca

Nova je vlada, povrh 24 milijuna kuna našeg novca potrošenog na guranje građana u EU u 2011. građane odlučila oštetiti za još 4,8 milijuna.  Dakle to je oko po glavi stanovnika da nam kažu što trebamo misliti.  Evo što piše Jutarnji list:

Za ‘podizanje raspoloženja’ pripremljene su video poruke Josipovića, Milanovića, ali i J. Kosor

Kampanja za referendum o članstvu u EU i službeno je počela, a Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na nju planira potrošiti 4,8 milijuna kuna.

Ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić rekla je da će cilj kampanje biti “kratko, jasno i transparentno” informirati građane o pregovorima o članstvu te ih potaknuti da izađu na referendum.

Što je trošak od 4,8 milijuna kuna za podizanje raspoloženja naših elita?  Ništa.  Država svake godine od građana putem poreza otme više od 100 milijardi.  Tako to ide u socijalizmu pod SDZ-om.  Kad bi proračun umjesto 100+ milijardi bio 25 milijardi, vjerujte da se prije donošenja proračuna za 2012. ne bi lako našlo 4,8 milijuna za “podizanje raspoloženja”.  Pouka za građane: manja uloga države = manji proračun = sloboda i prosperitet za građane. 

O izjavi ministrice istine Vesne Pusić želimo reći slijedeće:

1.   Hrvatske vlade – od prve do sadašnje – su u Hrvatskoj sustavno uništavale vladavinu zakona i demokraciju.  Novi list je nedavno napisao odličan članak o sustavnom ignoriranju zakona i demokratskih načela (posebice o referendumima) koje u zadnjih 20 godina provode SDZ-ovci.  Ako situacija u društvu postane nestabilna, taj pritisak bi se mogao iskazati na vrlo neugodne načine.  (Autor ovog bloga nema namjere niti želje sudjelovati u bilo kakvom vandalizmu, ali pogledajte kako velik dio građana reagira kad shvate da je demokracija postala totalitarizam – demonstracije i neredi su dnevna pojava u svijetu.  Neće svi biti akademski orjentirani kao mi).

2.  Tvrdnja o transparentnom informiranju je smiješna.  Kao prvo, gdje su fondovi za euroskeptike i eurorealiste koje smo zahtjevali mi a i druge udruge (vidi jučerašnji komentar: Vijeće za Hrvatsku – ne u EU)?  Kao drugo, pamfleti i dokumenti koje distribuira Ministarstvo istine puni su laži, djelomičnih istina i u njima nedostaje puno važnih detalja.  Neke od tih dokumenata analizirali smo ovdje (s perspektive liberalnog kapitalizma), a na Internetu možete naći druge (samo bismo čitateljima savjetovali da se klone sadržaja s konspirativnim teorijama koje su u pravilu neutemeljene i smiješne i razumne ljude zapravo privoljavaju da glasuju ZA pridruživanje).

3.  Prije tjedan dana napravili smo satirični video, ali ga nismo htjeli objaviti.  Sad kad je vlada krenula s tom kampanjom, video ćemo sutra objaviti, pa neka prigovaraju ako im se ne sviđa.  Usput, na youtube.com/straighttothebottom dosad smo stavili 20-ak kratkih videa na hrvatskom koji objašnjavaju neke stavove slobode i slobodnog kapitalizma (ili “libertarijanizma”) za koje se autor ovog bloga zalaže.

Komentar: Vijeće za Hrvatsku – ne u EU

U članku Vijeće za Hrvatsku – ne u EU: Referendum treba odgoditi, SEEbiz izvještava:

Skupina stranaka, udruga i istaknutih pojedinaca, okupljenih u “Vijeće za Hrvatsku – ne u EU”, uputila je državnim institucijama zahtjeve za poništenjem odluke o raspisivanju referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji 22. siječnja, te za provedbom javne rasprave na kojoj će ravnopravno biti zastupljene i financirane obje opcije, za i protiv pristupanja Hrvatske Uniji.

Ovaj blog se s tim zahtjevima apsolutno slaže.  Primjeri članaka iz zadnjih 6 mjeseci:

1. Dužnost odgode potpisivanja ugovora i izvedbe referenduma o pridruživanju
2. O GONG-ovom zahtjevu za odgodu referenduma
3. Pokvarenjaci iz MVPEI-ja našim novcem financiraju domaće i europske lobiste

Članak SEEbiza dalje kaže:

Marija Jelinčić (Demokratska stranka žena) pita “zašto bismo teško izboreni nacionalni i ekonomski suverenitet sada mijenjali za “jedan posto suvereniteta”.

Na ovu temu rekli smo da je ista stranka koja je pozivala na nezavisnost i obećavala prosperitet kasnije potpisala ugovor o pridruživanju u drugu socijalističku federaciju.  Ili su lagali prvi put, ili drugi.  Ili oba puta, što nije nemoguće znajući o kakvim se lažovima radi.  U svakom slučaju, sad kad smo samostalni, nema razloga za ponovni ulazak u klimavu federaciju koja radi po istim principima.

Problem “pljačkaške privatizacije” i rasprodaje nacionalnog bogatstva moći ćemo riješiti samo u svojim nacionalnim granicama, poručila je.

To tvrdimo od samog početka bloga (vidi O ovom blogu)!  Kad bismo uspjeli izvršiti pravosudne reforme i liberalizirati gospodarstvo da se država što manje miješa (osim da čuva zakon i garantira tržišno natjecanje bez favoritizma), Hrvatska bi doživjela pravu renesansu.  Što dalje od europske birokracije i socijalističke unije koja se raspada, to ćemo biti uspješniji.

S čime se dijelom ne slažemo:

“Svi su oni pribjegli podaničkom, kmetskom mentalitetu i priklonili se Bruxellesu odakle svi bježe”, kazao je Sačić, upozoravajući da će nakane oporezivanja privatne i rasprodaje državne mirovine dovesti do pretvaranja Hrvatske u koloniju. Samo fiksni trošak ulaska Hrvatske u EU stajat će nas 4,1 milijarde kuna, upozorava Sačić koji se pita “gdje ćemo naći taj novac”.

Hrvatska je već sada kolonija.  Na drugom blogu (NedjeljniKomentar.wordpress.com) već smo pokazali da su SDZ-ovci (dva slova iz HDZ-ovog imena jer su oni barem 2/3 krivi) nabili toliko duga da ga ne možemo vratiti ni kad bismo prodali svu obradivu zemlju u Hrvatskoj.  Nažalost taj novac mora biti vraćen, osim ako ne bankrotiramo.  E sad, tu ima dvije mogućnosti:

• Novac možemo mukotrpnim radom vratiti.  Ako smo za to, onda bi nam bilo bolje izvan EU, jer će rast biti brži zato što ne bismo bili opterećeni pretjeranom EU regulativom i ostalim glupostima kao što su nepotrebni porezi na sve i svašta, uključujući dodatni europski PDV od više od 1% BDP-a (ne 1% dodatak na PDV, nego 1% na cjelokupni BDP) i povrh toga više od 1% od prikupljenog PDV-a.  Podatak o PDV-u možete vidjeti i u drugom PDF dokumentu ovdje (“Što donosi članstvo u EU” i “101 pitanje o utjecaju EU na živote građana” (anotirane verzije za eurorealiste), pitanje i odgovor broj 98).
• Možemo bankrotirati i krenuti otpočetka.  O tome smo već pisali u članku Hrvatska – Island ili Irska.  Ako uđemo u EU, mislimo da će nas maltretirati kao Grčku prije nego što će nam dozvoliti da propadnemo.  Ako ne uđemo u EU, taj izbor će biti naš.

Ako ne uđemo u EU, onda valja početi vrijedno raditi a to neće biti moguće bez reformi koje garantiraju pravo vlasništva (to uključuje reformu pravosuđa) i manje proračunske potrošnje koja bi omogućila ulagačima da zapravo nešto zarade, a ne da zbog poreza koje planira SDP novac iznose iz zemlje.

Da Hrvatska ima dovoljno uvjeta da opstane sama i neovisna poput Švicarske smatra Dean Golubić, predsjednik Nacionalnih demokrata, koji je upozorio na opasnost da “postanemo samo jeftina radna snaga u državi koja neće biti naša”.

Ovo za Švicarsku je apsolutno točno (malo skromnije rečeno, “Švicarska na Balkanu” :-)).  Da li ćemo biti jeftina radna snaga u našoj ili tuđoj zemlji, to je potpuno svejedno i ne znamo čemu uopće taj argument g. Golubića.  Cilj je – barem nama – sloboda i prosperitet.  I dosad smo bili “jeftina radna snaga” (SDZ-a i njima bliskih pljačkaša) i ne možemo reći da nam je to posebno godilo.

Na kraju da malo skrenemo s teme: opet naglašavamo da nema nikakvih razloga zašto Hrvatska ne bi mogla jednostrano ukinuti prepreke trgovini i investiranju sa svim zemljama, uključujući EU i one izvan nje.  To bi nakon par kvartala počelo imati jako dobar utjecaj na rast.  Danas vlada mozga o povećanju izvoza, što je glupost u vremenu kad istu strategiju planiraju svi – tko će uvoziti kad svi žele samo izvoziti?  Treba povećati slobodnu trgovinu tj. razmjenu i tok kapitala u oba pravca.

Svatko bi na glasanje trebao nagovoriti barem jednog prijatelja ili člana porodice (ako je on/ona eurorealist ili euroskeptik).

Ministrica Pusić banalizira referendum i najavljuje mogućnost novog (ako prvi ne “uspije”)

SEEbiz prenosi poruku iz Ministarstva vanjskih poslova i europske istine (skraćeno, Ministarstvo istine, ili ako baš hoćete, MVPEI) koja je zapravo “prijetnja demokratskim sredstvima”:

1.  Ministrica Pusić namjerava slijediti irski recept prema kojem se (prema kriterijima Ministarstva istine) “neuspješni” referendumi ponavljaju do besvijesti tj. dok oni koji su protiv pridruživanja EU ne prestanu izlaziti na referendum.

Ministrica je istaknula da bi se referendum mogao ponoviti za šest mjeseci ili godinu dana, ali i upozorila da bi tada Bruxelles mogao ostaviti Hrvatsku da čeka na prijem u paketu s ostalima i regije.

Ako većina glasuje NE, to bi bilo dobro iz više razloga:

(a) svi skupa mogli bismo vidjeti kako će se razviti europska kriza

(b) u međuvremenu nema razloga da vlada ne nastavi s otvorenom gospodarskom politikom i slobodnom trgovinom sa susjednim zemljama (čak i jednostrano, tj. da jednostrano ukinemo prepreke trgovini i investicijama)

(c) trošak referenduma je neznatan u usporedbi s troškom ulaska u uniju koja je na samom rubu raspada.

(d) u više navrata rekli smo da referendum treba odgoditi za par godina (a ne za 6 mjeseci ili godinu dana), i to prvi. Poraz euro-foteljaša i euro-unitarista očigledno bi omogućio takav razvoj događaja.  Zaustavljanje (na nesreću, privremeno) procesa integracije bilo bi jako korisno jer bi ljudi bili načisto kako će izgledati budućnost bez socijalizma (tj. bez europskog milosrđa) koje slijedi kad kriza još žešće udari u 2012. i kasnije (ili ako se eurozona počne osipati; više o gospodarstvu i slobodnom tržištu možete čitati na našem drugom blogu, NedjeljniKomentar).

Inače obećanje ponovnog referenduma za samo šest mjeseci je potpuna ludost i simptom autokracije elita na vlasti.  Zašto referendum ne ponoviti nakon tjedan dana pa tako skroz dok ne “prođe”?

2.  Ministrica Pusić koristi jeftine trikove ne bi li ljude uplašila nedostatkom planiranog europskog mita (novca iz europskih fondova).  Osobno to nas uopće ne brine jer taj novac je kao prvo nemoralno uzeti.  Da li bilo tko misli da oni koji su ga dali ne bi – kad bi mogli – taj novac potrošili na svoju porodicu ili uštedjeli?

“Mi ćemo nastaviti s reformama, ali s manje novca”, rekla je Pusić, dodavši da bismo ostali bez 180 milijuna eura za prilagodbu, 449 milijuna eura za projekte i više od milijardu eura koliko bismo dobili 2014.

Još valja primijetiti:

(a)  Ne zaboravite da se u nekim EU programima zemlja primatelj (tj. RH, u ovom slučaju) obvezuje na potrošnju u visini od 25%.  Otkazivanje tih projekata bi dakle uštedjelo nešto novca i time smanjilo proračunski deficit.

(b)  Ti tzv. projekti uglavnom su beskorisni i za njima ne treba žaliti.  Pogledajte samo efekte tih programa na poljoprivredu i stočarstvo – ono što se razdijelilo, potrošeno je, a ono što je uništeno, toga više nema.  Primjer za stočarstvo možete vidjeti ovdje, i to od čovjeka iz struke (veterinara).

Euro-foteljaši nikako da nađu barem jedan značajan i dobar argument za pridruživanje.  A to se događa upravo zato što takvi argumenti ne postoje.  Pozivamo ministricu Pusić da se nastavi baviti predviđenim reformama, a da istovremeno počne unaprjeđivati gospodarske odnose sa zemljama u okružju.

Glupost dana: europska birokracija je manja od hrvatske

SEEbiz prenosi propagandu iz domaćeg Ministarstva istine prema kojoj u EU nema više birokrata nego Hrvatska.  To je jedna od “korisnih” informacija koje Ministarstvo istine (MVPEI) gura građanima u nedavnim pamfletima (na ovom linku možete vidjeti važnije dokumente iz EPP-a (europskog propagandnog programa) i to anotirane s našim komentarima).

Koji su problemi s tom izjavom?

1.  Hrvatska i sama ima previše birokrata.
2.  Eurokrati ne zamjenjuju domaće birokrate, oni građane EU koštaju povrh svega što već plaćaju za nacionalne birokrate.
3.  Europski birokrati su puno skuplji.  Kad bi se gledalo po trošku, 7,9 milijardi koje navodi SEEbiz, to je gotovo pola hrvatskog proračuna za 2011., a troškovi osoblja su koliko se sjećamo manji od 20% proračuna, što znači da su više nego dvostruko skuplji.
4.  Europski birokrati zapravo teško da obavljaju bilo kakav koristan rad. Razmislite što još građanima treba, a da domaća birokracija ne radi? Već zapravo rade previše, i bolje bi nam bilo kad bi radili manje (tj. imali bi manje pravila, više prostora za slobodno poduzetništvo, manju korupciju) i trošili manje.

Za usporedbu, sve hrvatske autoceste, kad bi ih danas prodali, ne bi bile u stanju platiti za 6 mjeseci “rada” tih ljudi.  A svaki euro koji potroše znači euro manje svima koji privređuju.  Zato se ne treba čuditi što EU gubi konkurentnost i već 10 godina klizi u krizu koja sve više nalikuje situaciji iz SFRJ u kasnim 80-im godinama prošlog stoljeća.

Pogledajte ostale članke na ovom blogu ili najprije potražite članke o birokraciji, rasipništvu i korupciji pa ćete vidjeti o kakvim se štetočinama radi.  Recimo ovaj: Staljini su rekli ne: drski eurokrati odbijaju raditi malo duže.

P.S. Belgijski Standaard izvještava da barem 40% eurokrata zarađuje više od 80 tisuća eura godišnje.

http://www.standaard.be/artikel/detail.aspx?artikelid=873K66K7

Video: Nigel Farage o hrvatskom pridruživanju i europskoj krizi

Čini se da je interview malo stariji (par mjeseci u najmanju ruku) ali je preveden (s nekoliko grešaka, npr. govori se da je fond za spašavanje 440 milijuna dok je on zapravo 440 milijardi tj. 440.000  milijuna, eura), ali prilično je interesantan.