Fiskalna provincija Hrvatska i europski proračunski povjerenici

Dok g. Šeks u izbornom transu bunca o tome kako će “drugovi” dovesti MMF koji će nas svesti na roblje, to je upravo scenario koji prijeti ulaskom u EU i za što su zaslužni i drugovi iz HDZ-a.  Ovaj blog počiva na tezi da će pridruživanje na duži rok biti loše za građane Hrvatske, a na kraći moglo bi biti i katastrofalno (ovo zadnje valjda ne treba objašnjavati, svi znamo što se događa u EU).

Prije nekoliko mjeseci pisali smo o namjerama da se uvede MMF-ovski način upravljanja u EU, i to ne kad ih se pozove, nego za sve zemlje članice i to na stalnoj osnovi.  Zato kažemo da HDZ priča gluposti kad govori da bi pozivanje MMF-a da prodiskutiramo stand-by aranžman značilo ovo ili ono.

A ovaj tjedan u javnost je isplivao nacrt njemačkog plana za “boljim” upravljanjem zemljama-propalicama, ako ih uopće možemo zvati zemljama, jer prema tom planu suverenitet je tek smetnja provođenju savršenog upravljanja ekonomski-inferiornim europljanima iz zemalja južne i jugoistočne Europe.

Slijede neki zanimljiviji dijelovi iz teksta prevedeni na hrvatski:

1. Potrebna je stalna kultura stabilnosti kako bi se ostvario prikladni gospodarski rast
2. Jedinstvena monetarna politika ne može nastaviti funkcionirati bez zajedničke gospodarske i fiskalne politike [NK - naravno da ćemo imati balansirani proračun, i to zato što će tako odlučiti EU, a ne HDZ ili SDP]
3. [NK - Kako bi se to postiglo, europski] Ustav mora doživjeti neke promjene.  Teoretske sankcije [NK vidi gornji članak s prve poveznice] moraju postati automatske
4. Kad se odredbe Direktive o stabilnosti često krše, mora postojati mehanizam prava na akciju kod Europskog suda pravde [NK da Europska komisija može suditi članice]
5. Bilo je prijedloga da se uspostavi funkcija “povjerenika za stabilnost” … koji bi imao pravo direktnog uplitanja u proračune zemalja članica u slučaju kad ove opetovano krše odredbe Direktive o stabilnosti [NK - ako opetovano kršite EU pravila, recite good-bye samostalnom donošenju proračuna Saboru.  Zašto nam uopće treba Sabor - najurimo ih i uštedimo na porezima i njihovim penzijama, pa neka Europska komisija odlučuje o svemu!  Treba nam samo par prevoditelja da prevode europske zakone na hrvatski.]

Izvorni tekst na engleskom: europska_fiskalna_provincija.pdf

U ovom trenutku nema potvrde da je dokument doista iz Ministarstva vanjskih poslova Njemačke, ali ne sumnjamo da je, jer on ne sadrži nikave novosti.   Ovih dana ECB kupuje dug zemalja članica kako bi odgodila kolaps, a eurokrati (poglavito Njemačka, jer oni će morati pokriti najveći dio gubitaka ECB-a ako taj plan ne uspije) za to vrijeme ubrzano rade na eliminaciji suvereniteta zemalja članica kako bi od njih mogli izvući novac kasnije u EU u kojoj su članice tek fiskalne provincije europskog carstva.

Valja još primijetiti da se otvoreno – i to ne samo u tom dokumentu nego u nedavnim nastupima kancelarke Merkel i drugih ljudi – već govori o potrebama hitnih promjena europskog ustava koje će na EU prenijeti neke ovlasti (ili im barem dati pravo veta na proračunske akte zemalja, a možda i za zaustavljanje potrošnje određenih proračunskih stavki).  Hrvatska vlada to namjerno prešućuje i o tome upoće ne informira javnost iako je to od ogromne važnosti za referendum.

Lopovske hrvatske vlade (ova i sve prijašnje) guraju nas u nedemokratsku tvorevinu u kojoj će Hrvatska imati manji fiskalni, monetarni, zakonodavni i svaki drugi suverenitet nego što smo imali u SFRJ.  Ispada da se ratovalo kako bi se Hrvatska “okrenula” uz profit, kao što je i bilo popularno u 90-im (managerski otkup – upropastiš inače koliko toliko dobar dio firme, a onda je otkupiš, privatiziraš i preprodaš stranom kupcu).

No sad smo tu gdje jesmo i treba se okrenuti budućnosti.  Želju za pridruživanjem ne možemo tumačiti drugačije nego otvorenim priznanjem da smo nesposobni samostalno upravljati Hrvatskom bolje nego što to mogu raditi pokvarenjaci iz Europske komisije.  Pa kako je to moguće?  Jesmo li doista tako nesposobni i inferiorni?

Vesna Pusić: namjeravamo trošiti proračunski novac na kampanju za referendum

U interviewu Novom listu gospođa Vesna Pusić jasno i glasno kaže kako i nova vlada (bude li ona sastavljena od strane Kukuriku koalicije) namjerava koristiti novac građana – dakle proračunski novac – za propagandnu kampanju kojom bi se povećale šanse za glas da.  Ona istovremeno priznaje da je situacija opasna:

Kako će kampanja utjecati na uspjeh referenduma za EU?

– Po mom mišljenju, jedna od prvih odluka novog Sabora mora biti promjena odluke o danu referenduma. On ne smije biti 30 dana od potpisa pristupnog ugovora u prosincu, jer bi nakon ove divlje i agresivne kampanje referendum mogao proći loše. Treba se držati Ustava, što znači – veljača. Tada nova vlada može provesti smirenu i normalnu kampanju za referendum.

Europska diktatura u RH funkcionira već odavno, a još nismo niti ušli u EU!  Evo – prema našem shvaćanju – i najvažnijeg argumenta zašto su Kukurikovci toliko zainteresirani za EU:

Kako ćete izdržati sudaranja u ovlastima?

– Unutarnja i vanjska politika u Hrvatskoj su trenutno jako povezane – morat ćemo sve raditi po EU kriterijima, imat ćemo veliku misiju u Bruxellesu, koristit ćemo članstvo u EU kao jedan od glavnih instrumenata u odnosima sa susjedima, a i trećim zemljama,

To je upravo onaj razlog zbog kojeg je Nigel Farage neki dan rekao da se političkoj eliti s ovih prostora žuri u EU.  Europska plaća (pardon, europska birokratska plaća, što je još bolje), lak posao, kasnije europska penzija, djeca u briselskim školama za djecu eurokrata, dok građani u RH “moraju” sve raditi po EU kriterijima.  Raspolagati tuđom mukom doista nije mala zafrkancija.

Sama činjenica da i HDZ (vidi proračun za 2011., milijuni našeg novca potrošeni su na obmanjivanje građana) i SDP novcem građana neizravno kupuju glasove je sve što trebate znati o refrendumu o pridruživanje: ako nas obje stranke žele u EU, onda je vrlo lako znati kako na referendumu treba glasovati.

Il documento segreto: kako izgleda gubitak fiskalnog suvereniteta

Čini nam se da il documento segreto na talijaskom znači tajni dokument.  Radi se o (naravno tajnom) dokumentu kojeg je Europska centralna banka 5. kolovoza uputila talijanskom premijeru Berlusconiju i u kojem su se vrlo jasno tražili rezovi pojedinih stavki proračuna.  Kako proračun predlaže vlada a donosi parlament, traženje izmjena u istom od strane Europske centralne banke naravno da predstavlja oduzimanje suvereniteta građanima Italije.

Nije nam jasno zašto je pismo poslala ECB, a ne Europska komisija ili netko drugi.  Možda zbog toga što je novi guverner upravo Talijan, a odašiljanje pisma iz ECB izgleda manje kao uplitanje, a više kao savjet.  Iako je jezik u pismu uljudan i ne koriste se riječi kao što su “morate” i slično, on je nedvojbeno od Italije tražio promjene bez obzira na mišljenje talijanske vlade i parlamenta.

Jedna rečenica tako kaže “Vlada treba smjesta i hrabro poduzeti mjere kako bi osigurala održivost javnih financija” i dalje nastavlja vrlo precizno navoditi što se od Italije očekuje.  Kako se znalo da je ECB u to vrijeme bila jedina ustanova koja je mogla (barem nakratko) pomoći Italiji, Talijani nisu imali puno izbora nego provesti te mjere.  Same mjere nisu loše, ali radi se o principu, a ne o sadržaju mjera.  Eto tako izgleda početak gubljenja suvereniteta.

Oni koji su o toj mogućnosti pričali prije 3 i više godina sad su sve više u pravu iako do 2010. takvi potezi nisu bili izgledni.  Ovih dana o (djelomičnoj) predaji hrvatskog suvereniteta otvoreno govori i vladin savjetnik, no prema reakcijama u medijima čini se da to ljude previše ne uzbuđuje…  Onima koje takvi događaji zabrinjavaju, preporučujemo da jednostavno glasaju protiv pridruživanja EU.

Dokument je nakon par tjedana došao u ruke talijaskog tiska i kopiju engleskog originala možete pročitati ovdje.

Staljini su rekli ne: drski eurokrati odbijaju raditi malo duže

Ovo bi bilo teško izmisliti čak i da smo htjeli.  Kako bi se uštedio proračunski novac, EU je europskim birokratima predložila da radno vrijeme produže za dva i pol sata tjedno (sa 37,5 na 40 sati, tj. na 8 sati na dan).  Time bi EU do 2020. svake godine uštedjela oko milijardu eura.

I naravno, sindikati birokrata odbili su prijedlog.  I to u stilu.  Evo što su predstavnici sindikata europskih birokrata napisali u svom odgovoru:

Sindikati i udruženja zaposlenih na taj prijedlog odgovoraju kategoričkim “Njet!”

To je doista nevjerojatna drskost!

1. Kao prvo, zaposleni u državnim (pa tako i europskim) institucijama uopće ne bi smjeli imati sindikate.  To je možda novost za pristalice socijalne države, no nećemo sad objašnjavati zašto, osim vrlo kratko: zato što su interesi poslodavaca (birokrata) sukladni, a ne protivni, interesima zaposlenih.  Malo razmislite o tome, možda ćete shvatiti bit argumenta.

2. Europski birokrati su najbolje plaćeni birokrati na svijetu.

3. Europske države tonu u dugovima, a cijeli sustav je u najvećoj krizi od svog postojanja.

To su za njih sve gluposti, jer postoje puno važniji argumenti, a oni u odgovoru navode dva:

Rad od 8 sati dan bi imao “vrlo negativan utjecaj na usklađivanje života na poslu i izvan njega“, i još

“Privlačnost rada u (institucijama) EU bi se pogoršala“

Stvarno, što se kaže, you can’t make this up!

Prema pisanju britanskog dnevnika the Telegraph, 2 000 briselskih birokrata (oni na višim pozicijama, inače ih ima 55 tisuća) zarađuju od £104 000 do £185 000 godišnje, a u 2011. prema fleksibilnoj šemi rada dozvoljeno im je 3 mjeseca odmora godišnje.  Što je posebno loše, ta šema uopće nije bila namijenjena tim birokratima nego samo niže plaćenim sekretaricama, a sad, nakon što u njoj ima 2 000 parazita, sindikati prigovaraju da je to nepravedno!  Pazite sad ovo: sindikati ne traže da se te dvije tisuće vrate normalnom radnom vremenu zato što prekršili pravila (u stvari trebalo bih ih sve izbaciti na ulicu), nego traže da se “diskriminacija” ukine na način da se preostalih 53 tisuće uključi u istu šemu!

Telegraph navodi da je organizacija Open Europe povodom toga izjavila:

Protest pokazuje potpuno odsustvo samosvijesti i on je uvreda poreznim obveznicima cijele Europe koji se suočavaju s padajućim životnim standardom i žive pod prijetnjom gubitka posla.

Što se može, Staljini su rekli NE.  Kako je moguće da itko želi u takvu uniju?

Brzi pregled ugovora o pristupanju i dodatka aneksu 5.

Ovdje ćemo izlistati par detalja iz ugovora (možete ga skinuti ovdje) koji nam se čine interesantniji:

• U Europsku investicijsku banku moramo uplatiti 42 720 000 eura (u pet godišnjih rata do 2018. – tko zna da li će euro do tada postojati!).
• “Prosjački džeparac” iliti cash flow facility od 75 milijuna u 2013. i 28,6 u 2014. stvoren je kako bi nam omogućio da preživimo do 2015.  To je stvarno ponizujuće… Isplaćivat će se mjesečnim rata, stoga “prosjački džeparac”.
• Kvota za šećer od 192,877 tisuća tona godišnje (nešto više od starih figura od 180 tisuća tona).
• Od 2014. naši carinici će moći pretraživati one koji ulaze u Hrvatsku iz drugih EU zemalja kako bi utvrdili da li kod sebe imaju više od 300 cigareta (tko ima, morat će platiti hrvatsku trošarinu).  Isto od početka 2014. minimalna trošarina na cigarete bit će 77 eura na tisuću komada.
• Za Hrvatsku maksimalni iznos europskih fondova koji će primiti neće prijeći  3,5240% njenog BDP-a (a od toga se mora odbiti naš doprinos EU proračunu kako bi se izračunali neto transferi).
• Sloboda kretanja radne snage (strana 141. u Ugovoru) opisuje kako će to funkcionirati.  U biti bit će tranzicijski period od par godina, slično kao što su imali Bugari i drugi.  Austrija i Njemačka će postepeno otvoriti svoja tržišta rada za naše zidare, čistače-ice, zaštitare, negovateljice i neka slična zanimanja, a ovisno o njihovim pravilima i mi imamo prava donijeti iste mjere. [Ispravak (2011/9/23): originalno rekli smo "ranije", a trebali smo "kasnije" tj. postepeno.  Zanima nas možemo li i mi tako ograničavati dolazak na rad Bugarima i Rumunjima, recimo.  Nismo protiv ili za takvu mogućnost nego nas jednostavno zanima kako je to uređeno.]
• Poljoprivredna zemlja se neće moći prodavati fizičkim stranim osobama (ukoliko izmjenimo zakon koji to zabranjuje) do 2020., ali firme će moći kupovati zemlju. Ali… ali… poljoprivrednici iz EU mogu se doseliti u RH i onda tu kupiti poljoprivrednu zemlju kao i domaći.  To je nešto kao rupa, ali ako se razumno razmotri, naravno da ne možemo poljoprivrednicima koji se dosele u RH zabraniti kupovinu zemlje – to bi bilo isto kao i tvrtki BMW dozvoliti investiranje u RH ali zabraniti im kupovinu struje.
• Poskupit će avionske karte zbog glupe kontrole emisija.  To vrijedi i za domaće i za strane letove.
• U dijelu o kontroli zagađenja, doslovno svi veći zagađivači dobili su odgode uvođenja boljih filtera ili pročišćivanja otpada.  Recimo, Plomin može i dalje zagađivati više od EU standarda sve do 2018.  Isto važi i za rafineriju u Sisku.   Eto koliko se brinu o zdravlju ljudi!
• Brodogradilišta moraju smanjiti kapacitete za civilnu proizvodnju, a jedan – pazite ovo – od načina (osim zatvaranja) je prenamjena za vojnju proizvodnju.  Sad znamo zašto je premijerka prije par dana galamila kako će se naveliko proizvoditi brodovi za vojne namjene…   Brodogradilišta neće smjeti primiti nikakvu državnu pomoć u slijedećih 10 godina od dana privatizacije.
• CMC Sisak mora vratiti pomoć od gotovo 20 milijuna kuna koju su u prošlim godinama primili od države, i to s kamatama.
• Posuđujemo euro-kredite za CO2 emisije zbog propusta da poštujemo beskorisni Kyoto dogovor o kontroli emisija (o tome smo pisali ovdje)

Dodatak aneksu V ima samo podužu listu lijekova.

Brisel, raj za birokrate

Prema pisanju (na engleskom) Wall Street Journala, Brisel je raj za birokrate.

Plaće i penzije iznose oko 3% trenutnog proračuna Europske unije, a prosječna plaća je oko 72 tisuće eura (prije plaćanja poreza). Povrh toga EU zaposlenima uplaćuje više od 10% plaće u penzijski fond, a postoje i druge pogodnosti kao što je doplatak za odvojeni život (vidi prijašnje članke, npr. ovaj).

Prema riječima jednog (anonimnog) višerankiranog birokrata:

… visokoplaćeni zaposleni znaju provesti mjesece bez puno posla u vrijeme kad novi povjerenici dođu na dužnost i počnu tražiti savjetnike…  Postoji cijela gomila ljudi koji zasigurno samo ubijaju vrijeme.

Svaka birokracija, pa tako i europska, postaje izgovor i nalazi opravdanje za svoje postojanje i širenje.  To u konačnici uvijek znači veće poreze i doprinose i manji standard življenja za porezne obveznike.

Prosjačenjem izborili oko €150 po glavi, istovremeno dobili €100 milijuna novog duga

O €687,5 (ili čak €800) milijuna europskog proračunskog novca iz druge polovice 2013. godine (ako se pridružimo) svi su mediji naveliko izvještavali.   Pitamo se da li se itko sjeća koliko ćemo morati uplaćivati?  €267,7 milijuna.   O tome smo mogli čitati, recimo, u Vjesniku, pod bombastičnim naslovom “Za euro koji daje u Unijin proračun, Hrvatska od EU-a dobiva tri“:

Zatim, zajamčeno je 100 milijuna eura, a budući da Hrvatska u europski proračun uplaćuje 267,7 milijuna eura, što je iznos o kojem se ne pregovara, Hrvatskoj za jedan euro uplaćen u proračun Unije, EU isplaćuje tri eura.

U izvještaju Europskog vijeća (“Accession Conference at Ministerial level closes negotiations with Croatia” od 30.6.2011.), pak čitamo da je Hrvatska delegacija u stvari pokušala pregovarati i isprosjačiti još koji euro….   Evo što su nam tom prilikom EU pregovarači rekli:

EU je pažljivo razmotrila zahtjev Hrvatske za primjenom prijelaznih korektivnih mjera u odnosu na uplate Hrvatske u EU proračun.  EU je podsjetila da će se stečevina vlastitih sredstava [RefProtEU - vidi ovo] u potpunosti primjenjivati ​​na Hrvatsku nakon pristupanja, te naglasila da se plaćanja u EU proračun koje Hrvatska mora napraviti moraju dogoditi u skladu s relevantnim stečevinama.  U tom svjetlu EU smatra da, kako bi se ublažio utjecaj pune primjene pravila vlastitih sredstava na Hrvatsku i vremensko kašnjenje između obveza izdvajanja i stvarnog plaćanja, osobito u prvoj godini pristupanja, posebna privremena “sredstva novčanog toka” trebaju biti stavljena na raspolaganje Hrvatskoj kako bi se poboljšala njezina neto proračunska pozicija, i to kako slijedi: €75.000.000  u 2013, a €28.600.000 u 2014.

Zbog prosjačenja – ili je to možda tek show za gledatelje, nakon što su posegnuli za džepom i dali nam oko €100 milijuna sitniša – uslijedila je i packa:

EU je također naglasila da je zaštita financijskih interesa Europske unije od najveće važnosti, a time i potcrtala važnost da Hrvatska osigura, i to pravovremeno, da se uspostave potrebni kapaciteti i strukture za dobro upravljanje i učinkovitu kontrolu EU financijskih instrumenata u skladu s pravnom stečevinom EU.

Pitamo se da li svi prosjače na taj način ili je to svojstveno samo našoj zemlji.  Ako se radi o ovom drugom: što to govori o održivosti zemlje koja očigledno ne može preživjeti do kraja 2013. bez sezonskog popusta?  Iluzorno je očekivati da bi kao takva Hrvatska imala bilo kakvu snagu u pregovorima.  U biti, Hrvatska čini što nam EU govori.  To je još jedan od mnogobrojnih aspekata koji čini se nikog više ne uzbuđuju….  A onda će građani morati činiti što im država govori.   Eurokrati i njihovi “ovlašteni distributeri” u domovini cvjetat će od sreće.

Što se tiče samog iznosa novca, on izgleda ogroman (na stotine milijuna!), no ipak:

1. Kad se odbiju jednokratne isplate i slično, recimo da se radi o iznosu od 600 milijuna eura godišnje.  Podijeljeno s 4,2 milijuna to je 142 eura po glavi stanovnika.   Za Sloveniju se pokazalo da “profitiraju” u iznosu od 100 eura po glavi.  €150 eura po osobi nas neće spasiti.
2. Optimisti ne bi smjeli zaboraviti da €150 po osobi u stvari nije €150 po osobi.  To je u prosjeku.  Prema pravilima i sporazumima, tih par stotina milijuna eura godišnje morat će se stući na gluposti kao što su poticaji na poljoprivredu i slično.  To najprije znači da će seljaci nastaviti primati subvencije (recimo, €1.000 po glavi), a onda da će hrana poskupiti.  Dakle posve je moguće da će uprkos tim novcima standard građana u cjelini – opadati.
3. Isto tako valja primijetiti da nam je u sklopu 35. poglavlja (isti izvještaj Europskog vijeća spomenuti gore) EU posudila 7 milijuna tona CO2 kredita (isto vidi ovdje) jer smo – vođeni glupom željom za pridruživanjem – potpisali Kyoto protokol o kontroli CO2 emisija, koji Vlada onda nije mogla ispuniti!  Ne znamo koliko je cijena dozvole za emisiju tone CO2-a, ali pretpostavimo li (povoljnu) cijenu od 15 eura po toni, onda je to novi dug od 100 milijuna eura koje moramo vratiti od 2013. do 2020. godine.  Da nismo namjerili u EU (ili da smo bili malo pametniji i ostali izvan Kyoto-a), ne bismo morali u taj dug.  Taj iznos od 100 milijuna članci kao onaj što ga je objavio Vjesnik uopće ne spominju.
4. Kao što smo rekli u članku o Sloveniji, postoji čitav niz troškova koji se ne spominje.   Mediji često samo prenose vijesti, a nitko se zapravo i ne trudi provjeriti činjenice ili, strahote li, pokušati iskopati kakav novi detalj s euroskeptičnim predznakom!  Naprimjer, vezano u prethodni paragraf i globalno zatopljavanje: zbog pritisaka EU da smanji CO2 emisije, danas čitamo da će Velika Britanija plaćati puno više za struju kako bi primamila zelene proizvođače energije.  To će naravno koštati više, tako da će cijena struje u Velikoj Britaniji porasti između 35 i 50%.  Prema procjenama stručnjaka, to poskupljenje će najviše pogoditi britanske penzionere.  Kod nas su ovih dana cijene struje porasle, a to je tek početak.

Mediji o fiskalnim transferima izvještavaju nepotpuno, a često i netočno čak i kad je točna informacija dostupna na Internetu.   Iz ovog i drugih nedavnih članaka na temu fiskalnih transfera mislimo da je lako vidjeti da su fiskalne prednosti članstva minimalne, a ukupne financijske prednosti članstva jako male.

O novom europskom PDV-u koji se uvodi od 2014.

Novi dokument Europske komisije (ovdje, na engleskom) objašnjava o detaljima o kojima nismo pregovarali, ali ćemo ih – ako uđemo u EU – iskusiti na vlastitoj koži: naime, radi se o novim porezima koje će EU uvoditi širom Europe.

Kako je to moguće?  Pa lako – o novom sustavu se pregovara ovih dana, a mi smo pregovore završili.  O euro-porezima već smo pisali, a sad evo dva pitanja i odgovora iz gornjeg dokumenta prevedena na hrvatski (MVPEI, nema na čemu!):

Tko donosi odluku o vlastitim (poreznim) izvorima (za EU proračun)?

Europsko vijeće jednoglasnom odlukum nakon konzultacija s EU parlamentom.  Da bi takva Odluka stupila na snagu, moraju je usvojiti sve zemlje članice u skladu sa svojim ustavnim  zahtjevima (član 311).

Što će činiti te nove izvore?

Promjene koje je predložila Komisija su kako slijedi:

• Pojednostavljenje doprinosa zemalja članica prekidom kompliciranog sustava financiranja dijelom PDV-a prikupljenim od zemalja članica počevši od godine 2014.  To će sustav doprinosa učiniti transparentnijim i pravednijim.
• Uvođenje dva nova vlastita izvora: porez na financijske transakcije (FTT) i modernizirani PDV.  To će olakšati proračunsku konsolidaciju zemalja članica smanjivanjem njihovih doprinosa europskom proračunu, donijeti novi poticaj razvoju unutarnjeg tržišta u području PDV-a i oporezivanja financijskog sektora.
• Reforma mehanizama prilagodbe zamjenom svih postojećih prilagodbi jednostavnim i transparentnim sustavom jednokratnih isplata koje odgovaraju nivou blagostanja zemalja članica.

Eto tako – ako ovo “prođe” (a vjerojatno hoće) a RH se pridruži, od 2014. imat ćemo europski PDV i porez na financijske transakcije.  (Ono gore o smanjivanju doprinosa je tek djelomično istinito – države više neće slati dio PDV-a Uniji, ali samo zato jer će one isti (ako ne viši) iznos za EU prikupljati na ime europskog PDV-a).

Gornji dokument donosi i nove informacije o smanjenju proračunskih izdvajanja za Zajedničku poljoprivrednu politiku od 2014. do 2020. u iznosu od 10%.  Molimo MVPEI ili ministra Čobankovića da obavijesti seljake.

Obećanja o “profitabilnom” hrvatskom članstvu u EU

Vlada nam često servira nepovezane i nesuvisle brojke (toliko milijuna za ribarstvo, ovoliko za ne znamo već što…), a sve silne statistike koje viđamo po medijima čine se nedovoljne za jedan jednostavni rad koji bi procijenio kolika bi bila neto korist od tih famoznih transfera iz EU proračuna.

U ranijim člancima (i na drugom i na ovom blogu, npr. ovaj) izrazili smo naše sumnje glede propagande tipa “europski fondovi u hrvatskom džepu” (koja podsjetimo, dolazi od stranke koja je ranih devedesetih busajući se u prsa zagovarala “hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu” da bi potom prešla na “naša ruka u bilo čijem džepu” i čije je bavljenje EU fondovima tek najnovija mutacija 20-godišnje strategije življenja od tuđeg rada).

Danas smo nabasali na stranicu s proračunskim statistikama EU i isfiltrirali par jednostavnih grafova koji mislimo da daju prikaz koji je vrlo konzistentan s našim očekivanjima koje smo opisali u prethodnim člancima na ovu temu.  Prvi graf prikazuje uplate u proračun EU u 2009. za 3 nama slične zemlje članice (Madžarska, Slovenija, Slovačka).  Vidimo da se radi oko 1% (kliknite na grafove za oštriji prikaz ili posjetite povezanu stranicu ako želite sami filtrirati rezultate u engleskom interfaceu).

Uplaćeno u proračun EU u 2009. kao % BND-a

Drugi graf prikazuje koliko zemlje dobivaju iz proračuna EU.  Osim Madžarske (valjda puno poljoprivrednih subvencija?) koja je u plusu gotovo 3%, Slovenija i Slovačka su u plusu tek oko 0,7%.

Primljeno iz proračuna EU u 2009. kao % BND-a

Kad bi se oduzela šteta koju bi pretrpjelo gospodarstvo zbog prevelike regulacije, previsokih trošarina, poticanja ekologije, borbe protiv globalnog zatopljavanja, skorih  EU poreza i svih ostalih EU troškova, ne bi nas začudilo kad bi ukupni rezultat bio neutralan.  Rezulati istraživanja organizacije Open Europe pokazuju da samo EU regulativa uvedena između 1998. i 2008. koštala velikobritansko gospodarstvo £148,2 milijarde (OpenEurope, Out of Control: Measuring a decade of EU regulation, 2009, p3), tako da indirektne troškove pridruživanja ne treba shvaćati olako.

Blogiramo već 7-8 mjeseci (ovaj blog je noviji, ali i na drugom blogu pisali smo o EU i pridruživanju) i još nismo vidjeli niti jedan rad ili skupni rezultat koji pokazuje da bi Hrvatska od članstva u EU imala gospodarske koristi.  Vlada je ili nesposobna proizvesti rad koji bi prikazao gospodarske koristi članstva u EU, ili ga ne želi proizvesti, ili zna da od članstva ne bismo imali nikakve (ili očekivane) koristi pa neće s detaljima izaći u javnost.  U bilo kojem slučaju, građanima bi to trebao biti znak upozorenja.