Europska unija donosi stabilnost: S&P snizio bonitet 9 zemalja euro-zone

Više možete čitati u kratkom članku na našem glavnom blogu: http://nedjeljnikomentar.wordpress.com/2012/01/14/ujedinjeni-duznici-prvog-svijeta-sp-snizio-rejting-9-eu-zemalja-odjednom/.

Kako se ovaj blog bavi referendumom, ovdje ćemo samo ukratko komentirati dvije stvari:

1. Ovaj masovni pad rejtinga čak 9 eurozonskih zemalja je najbolji pokazatelj “stabilnosti” koju donosi Europska unija.  U međuvremenu Velika Britanija – koja je zaduženija od Francuske, ali nije u euro-zoni – zadržala je svoj rejting, i to velikim dijelom upravo zato što nije prešla na euro.

2.  Euro-birokrati će sve kriviti na anglosaksonske rejting agencije, na špekulante, i tko zna koga sve ne, ali sve se moglo izbjeći da se radilo po tržišnim principima i da su zemlje kao što je Grčka bile istrknute iz eurozone na vrijeme.  To već godinama u Europskom parlamentu govori Nigel Farage, ali nitko ga ne sluša jer “europski san” mora se nastaviti po svaku cijenu.  Evo jednog od videa na temu dužničke unije iz sredine 2011.:

Hrvatski građani još nisu niti primirisali u EU, a već su zbog europskog socijalizma (i pada eura u odnosu na druge valute) izgubili na milijarde.

EU & indeks gospodarske slobode (Heritage Foundation)

Američka organizacija Heritage Foundation objavila je svoj indeks gospodarske slobode za 2012. (na engleskom, ovdje).

U vezi s pridruživanjem i argumentima vlade kako pridruživanje vodi u gospodarski prosperitet, samo ćemo svratiti pažnju na zemlje s vrha liste za 2012.

Heritage Foundation indeks gospodarske slobode za 2012: vrh liste

Primjećujete li kako na listi nema – osim Irske (koju EU već godinama, a osobito otkako su primili pomoć, prisiljava na smanjenje gospodarskih sloboda) – nema niti jedne EU zemlje?

To nije slučajnost.  Mogu vlada i raznorazni kritičari govoriti što žele, ali činjenice su kako slijedi:

• Sloboda je preduvjet za prosperitet
• Anglosaksonske zemlje su slobodnije, dok socijaličke države-dadilje (cijela kontinentalna Europa) polako ali sigurno idu u propast

U EU trend osobnih i gospodarskih sloboda ide prema dolje, i Hrvatska će, pridruži li se, napredovati sporije nego što bi to inače mogla.

SEEbiz, koji nudi detaljniji pregled rezultata i pravi usporedbe, potpuno zaboravlja uočiti nedostatak zemalja iz EU.  Usput, u SEEbizovom članku možete vidjeti da je Hrvatska posebno loše ocijenjena u sferi “radnih sloboda”.  Postavlja se pitanje kako je to moguće kad u europskom socijalizmu postoje tolika prava?  Odgovor je da su slobode upravo zbog tih “prava” narušene.  Pravo na rad je sloboda, a jedan primjer kako to pravo europske socijalističke zemlje narušavaju jest minimalna plaća zbog koje nezaposleni koji bi bili voljni raditi za 1 lipu manje od “minimalca” – ne mogu dobiti posao.

Vladina propaganda o europskom roamingu je hrpetina gluposti

Cijelo vrijeme tvrdimo da je propaganda o boljim cijenama za potrošače u EU zapravo mit, a rekli smo i zašto:

1. Prevelika regulativa (naravno, to je tipično za nedemokratske režime).
2. Socijalna država i socijalizam su nespojivi s tržišnim ponašanjem i liberalnim kapitalizmom koji je najbolji za potrošače.
3. Prevelika uloga države i uplitanje u sve i svašta rađa moćnu birokraciju, a to stvara odlične uvjete za korupciju, jer svaki naštimani zakon ili odredba (a hvala bogu, u EU ima ih više od 100 tisuća) firmama može donijeti (ili izgubiti) na milijune ili desetke milijuna eura zarade (zato se lobiranje jako isplati – naravno firmama, ne potrošačima).

Što je najsmješnije, hrvatski socijalistički potrošači zapravo vjeruju kako ih vlada štiti od izrabljivanja od strane  gramzivih kapitalista.  Dijelom za to snosi odgovornost i sama vlada (evo vidimo da Ministarstvo europske istine (MVPEI) širi propagandu kako će potrošači u EU biti “zaštićeni” i imati “prava“), ali većim dijelom za to su krivi sami potrošači jer odbijaju prihvatiti liberalni kapitalizam i zapravo žele da se vlada i država općenito miješa u sve i svašta.

No prijeđimo na najsvježiji i aktualni (zato što se pojavljuje u državnoj propagandi) primjer: roaming troškovi za mobilne telefone.

Troškovi roaminga u EU

Ministarstvo europske istine u dokumentu “Što donosi članstvo u EU” kaže ovako (čitajte pažljivo i razmišljajte što to znači, jer poslije svake rečenice slijedi komentar):

Pristupanjem Europskoj uniji i hrvatski će korisnici usluga mobilne telefonije profitira­ti od europskih pravila o ograničenju cijena poziva u roamingu koja će se tada primje­njivati i na hrvatske operatore.

Zašto vlada nije u stanju danas (ili zašto to nije napravila prije 10 godina) primijeniti te propise (propisi se primjenjuju samo na domaće operatere) kako bi građane “zašitila” i omogućila im da “profitiraju”?  Odgovor je naravno jednostavan.  Zato što ograničavanjem konkurencije vlada pogoduje domaćim firmama koje na idiotima koji vjeruju vladi sasvim pristojno zarađuju.

To znači da više  neće  biti  strahovanja  od  telefonskoga računa  nakon  povratka  iz  inozemstva.

Zašto danas – u vlastitoj državi – moramo strahovati od telefonskih računa?  Tko je za to kriv?  Da nisu možda “strane banke” ili masoni?  Ne, dragi potrošači, radi se o hrvatskoj vladi koja je do (predviđenog) ulaska u EU telekom firmama dala zelenu kartu za iživljavanje nad potrošačima, što indirektno odgovara i državi – što veći telefonski računi, to veći iznosi novca koji se preraspodjeljuje kroz račune vlade .

Od 2010  godine uvedena je naime maksimalna naknada  u  roamingu  od  0,39  €  za  odlazni poziv, a 0,15 € za dolazni poziv te 0,11 € za slanje SMS­poruke. Od srpnja 2011. godine te će naknade biti dodatno smanjenje (mak­simalno 0,35 € za odlazni poziv u roamin­gu, a 0,11 € za dolazni poziv). Cilj je do 2015. potpuno izjednačenje cijena poziva u roam­ingu i nacionalnih poziva.

Zašto nije cilj to napraviti već sutra?  Ili u 2001.?  Zbog istog razloga zbog kojeg vi danas u RH plaćate veće cijene!  Operateri su lobiranjem odgađali dolazak slobodne konkurencije u roamingu već 10-ak godina.  I sad se “cilj” konačne eliminacije iživljavanja i postepenog obuzdavanja mobilnog kartela predstavlja kao teška pobjeda države nad izrabljivačkim kapitalizmom! Jeste li se ikad pitali zašto država zakonima ili ponašanjem ograničava i visko regulira broj telefonskih firmi i njihov djelokrug rada?

No da ne skrećemo s teme: ako znamo da je EU u stanju poslati u zatvor poslovnog čovjeka koji oglašava da voda sprječava dehidraciju, zašto je nepojmljivo da bi ista vlada mogla ne prisiliti nekog da nešto učini, nego jednostavno dozvoliti konkurenciji i kapitalizmu da učine svoje svoje?  Isto kao i u RH, zato što su im primarni interesi da “surađuju” s lobistima i kartelima, a ne da potrošačima i ljudima koji se na tržištu žele natjecati jeftinijim i boljim uslugama i proizvodima osiguraju pravo od slobode od državne prisile.

Lobiranje

Evo što na temu tih “ciljeva” piše današnji SEEbiz:

Angelika Niebler, njemačka zastupnica … kaže da se ne bi trebalo naplaćivati više od 20 eurocenti po minuti za odlazne pozive te 7 eurocenti po minuti za dolazne pozive. To je mnogo jeftinije od Komisijinog prijedloga o 32 i 11 eurocenti.

Da li smo to dobro vidjeli?  Komisija predlaže oko 50% veću cijenu roaminga kako bi zaštitila jadnog potrošača?

Neki zastupnici žele ići i dalje pa tako nizozemska zastupnica Judith Merkies želi predstaviti amandman kojim bi se tražilo potpuno ukidanje roaminga u EU-u do 2014.

Operateri mobilne telefonije intenzivno lobiraju protiv prijedloga, te predlažu i neke alternativne pristupe ali Komisija, zastupnici i zemlje članice željeli bi da se postigne novi dogovor prije nego istekne aktualna regulativa o roamingu 1. srpnja ove godine.

Ah, kakvog li iznenađenja, operateri lobiraju!  Vjerujemo da i građani lobiraju za smanjenje cijene – možete misliti koliko je to djelotvorno kad je plan komisije da maksimalne cijene budu 50% više od “razumnih” (prema mišljenju mnogih parlamentaraca)!  A još se valja sjetiti da parlamentarce nitko niti ne pita za mišljenje jer komisija će odlučiti i bez njih.

Svijet i tehnologija

Nećemo sad pisati znanstveni rad nego samo želimo s par primjera pokazati kako je propaganda Europske komisije i domaće vlade potpuna gluposti.  To je primjer Singapura i Malezije.

Za one koji ne znaju, to su dvije samostalne države koje nisu u nikakvoj političkoj uniji.

1.   Vlasnici singapurskih SIM kartica koji putuju u Maleziji za pozive u Singapur od 1.5.2012. plaćat će oko 27 euro centa po minuti, a slično je i u obratnom pravcu.  A Europska komisija vas planira od slijedeće godine početi “štititi” cijenom od  32 europska centa tako da možete “profitirati”, kako to kaže Ministarstvo istine.  (Istina je da je cijena poziva koje ljudi na ta dva tržišta primaju skuplji od predviđenih europskih cijena primanja poziva, ali (a) čovjek može odbiti poziv i odmah ga uzvratiti i (b), radi se o dvije države i telefonskim pozivima koji su (za razliku od poziva u EU) još uvijek međunarodni).

2.  Privatne firme (nezamislivo – pa tamo postoji konkurencija!) otišle su korak dalje.  Malezijski U Mobile i singapurski Starhub dogovorili su se da međusobno ne zaračunavaju roaming.   Tako da vlasnik U Mobile SIM kartice u Singapuru plaća pozive po istoj cijeni kao i Starhub-ovi domaći potrošači.  A cijene su “normalne”.  Recimo korisnika SIM kartice U Mobile-a u Singapuru pravljenje međunarodnog poziva u Maleziju koštalo oko 24 euro centa, a primanje poziva (bilo iz Singapura bilo iz inozemstva) na malezijski broj koštalo bi oko 13 euro centi po minuti.  Evo cijene (ali u malezijskoj valuti) – You Pay kolumna je cijena koju smo upravo spomenuli, a zadnja kolona je samo za usporedbu s konkurentima.

Malezijski operater U Mobile - cijene roaminga u Singapuru

Dakle za kupce U Mobile-a i Starhub-a roaming već danas više ne postoji.  Istovremeno klauni iz Europske komisije “bore se” za naša “prava” kako bi oni koji požive i prežive europsku krizu jednog dana doživjeli socijalističku utopiju jedinstvenog tržišta bez roaming troškova.  A besramna hrvatska vlada, umjesto da šuti, te gluposti još ponosno stavlja u propagandni materijal kao da je Europska komisija otkrila točak.  Ha-ha-ha!  A vidite kako je jadnim Azijatima – žrvanj kapitalizma i konkurencije nemilosrdno melje…

3.  Singtel (najveći moblini operater u Singapuru) svojim potrošačima nudi jeftine roaming planove putem software aplikacije za mobilne telefone koja po primljenom pozivu pravi automatski callback (detalji na engleskom su dostupni ovdje).  (Sasvim je moguće da je tako nešto u EU zapravo ilegalno!).  A naravno svi su čuli za Skype i slične aplikacije koje ljudima omogućavaju da vrlo jeftino koriste telefon u većem broju azijskih zemalja – kad zakoni koje su donijeli isti ti birokrati ne bi zabranjivali slobodno postavljanje (što uključuje postavljanje za profit) bežičnih WiFi mreža, građani bi sami instalirali WiFI moreže posvuda i 90% vremena čovjek niti nebi trebao telefonski signal.  Naravno to nije dozvoljeno zbog jednog te istog razloga, ali je možda upakirano u ruho zaštite ovog ili onog.

4.  U istraživanju roaming troškova koje je napravljeno u Australiji ispalo je da su naskuplje zemlje za roaming … pogodite koje?  Naravno, EU, i to uglavnom što južnije to veći socijalizam, manja konkurencija i skuplje cijene roaminga.  Da li je nakon svega što smo napisali u ovom članku još potrebno navoditi izvor i citirati?  Ili je to nešto što je logično?

Zaključak

Jasno je da je ova tzv. pogodnost koju pruža članstvo zapravo pljačka zapakirana kao lijepi božićni dar.  Vrlo je jasno zašto i što se radi, i u čiju korist.  Što je posebno tragično ne radi se samo o roaming troškovima nego o svemu.  Isto je sa cijenama hrane, bankarskim uslugama, cijenama goriva, obnovljivom energijom, itd.  A povrh te pljačke ljudima se ograničavaju elementarne slobode – slobode od prava na prisilu.  Pravila za legalna imena sokova, kvota za sadnju vinove loze, dampinške carine za jeftinu robu koja pogoduje potrošačima (a štiti povezane proizvođače)  … i prije nego što shvatite, živjet ćete u totalitarnom drušvu.

[Usput, ovaj zaključak je i najveća razlika između razloga protiv EU koje ima autor ovog bloga u usporedbi s većinom domaće opozicije.  Kao što vidite, smatramo da je rješenje slobodno tržište, sloboda od prava na prisilu i mala uloga države.  Zato se tu i tamo kritički osvrnemo i na domaće europskeptike.]

Jedino nam  je žao što nemamo vremena o svim tim stvarima napisati po jedan ovakav članak.

Vladina propaganda o europskom roamingu je hrpetina gluposti, kao i 99% ostalog sadržaja iz propagandnog materijala Ministarstva istine.

Daljni koraci:

• Pogledajte zašto treba glasati protiv
• Pročitajte komentirane (naši komentari) propagandne dokumente koje su sastavili EU i MVPEI
• Pročitajte pokušaj autora da smisli par koliko-toliko dobrih razloga za pridruživanje
• Blog nedjeljnikomentar.wordpress.com sadrži “tržišne” komentare na događaje u Hrvatskoj, EU i svijetu, a video link (na desnoj strani u meniju ovog bloga) povezuje na YouTube stranicu autora koja ima 20-ak kratkih videa na hrvatskom koji govore o slobodi i slobodnim tržištima
• Pokušajte na referendum povesti barem jednog euroskeptika koji inače ne bi izašao na referendum; to je jedini način da glas NE odnese pobjedu

Sastanak Merkel-Sarkozy: sad i Sakrozy straši ratom

Nakon sastanka njemačke Merkel i francuskog premijera Sarkozy-Merkel koj očigledno služi za uštimavanje odluka koje će za 2 tjedna biti “neovisno” donešene na europskom sastanku na vrhu, g. Sarkozy je pribjegao staroj taktici poljskog ministra vanjskih poslova koji je dok je Unijom predsjedavala Poljska na taj način “motivirao” građane.

Sarkozy je tako rekao da bi nestabilnost eura mogla značiti kraj mira u Europi.  Ne znamo što drugo bi to moglo biti nego rat, ali naravno budući da je on vješti političar, on nije spomenuo rat.  Niti je rekao između koga bi moglo doći do rata kraja mira.

Nemamo pravo da pustimo Europu da propadne, nemamo pravo da dozvolimo da euro propadne.  Euro je srce Europe.  Ako euro bude uništen, cijela Europa mogla bi završiti u dimu.

Tako govori g. Sakrozy.

Do kraja mira moglo bi doći ako eurokrati nastave svoje siledžijsko ponašanje prema svakom tko misli drukčije, ili ako nastave silom spašavati one koji ne žele biti spašeni.

Rješenje je pustiti zemlje da propadnu i lijepo izađu iz eurozone.  Sadašnja politika nema nikakvog smisla.

Nije li zanimljivo kako uprkos sve težoj situaciji u EU, većina građana Hrvatske ipak želi biti dio tog show-a?

Izvor vijesti: Reuters, na engleskom, ovdje.

Komentar: Vijeće za Hrvatsku – ne u EU

U članku Vijeće za Hrvatsku – ne u EU: Referendum treba odgoditi, SEEbiz izvještava:

Skupina stranaka, udruga i istaknutih pojedinaca, okupljenih u “Vijeće za Hrvatsku – ne u EU”, uputila je državnim institucijama zahtjeve za poništenjem odluke o raspisivanju referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji 22. siječnja, te za provedbom javne rasprave na kojoj će ravnopravno biti zastupljene i financirane obje opcije, za i protiv pristupanja Hrvatske Uniji.

Ovaj blog se s tim zahtjevima apsolutno slaže.  Primjeri članaka iz zadnjih 6 mjeseci:

1. Dužnost odgode potpisivanja ugovora i izvedbe referenduma o pridruživanju
2. O GONG-ovom zahtjevu za odgodu referenduma
3. Pokvarenjaci iz MVPEI-ja našim novcem financiraju domaće i europske lobiste

Članak SEEbiza dalje kaže:

Marija Jelinčić (Demokratska stranka žena) pita “zašto bismo teško izboreni nacionalni i ekonomski suverenitet sada mijenjali za “jedan posto suvereniteta”.

Na ovu temu rekli smo da je ista stranka koja je pozivala na nezavisnost i obećavala prosperitet kasnije potpisala ugovor o pridruživanju u drugu socijalističku federaciju.  Ili su lagali prvi put, ili drugi.  Ili oba puta, što nije nemoguće znajući o kakvim se lažovima radi.  U svakom slučaju, sad kad smo samostalni, nema razloga za ponovni ulazak u klimavu federaciju koja radi po istim principima.

Problem “pljačkaške privatizacije” i rasprodaje nacionalnog bogatstva moći ćemo riješiti samo u svojim nacionalnim granicama, poručila je.

To tvrdimo od samog početka bloga (vidi O ovom blogu)!  Kad bismo uspjeli izvršiti pravosudne reforme i liberalizirati gospodarstvo da se država što manje miješa (osim da čuva zakon i garantira tržišno natjecanje bez favoritizma), Hrvatska bi doživjela pravu renesansu.  Što dalje od europske birokracije i socijalističke unije koja se raspada, to ćemo biti uspješniji.

S čime se dijelom ne slažemo:

“Svi su oni pribjegli podaničkom, kmetskom mentalitetu i priklonili se Bruxellesu odakle svi bježe”, kazao je Sačić, upozoravajući da će nakane oporezivanja privatne i rasprodaje državne mirovine dovesti do pretvaranja Hrvatske u koloniju. Samo fiksni trošak ulaska Hrvatske u EU stajat će nas 4,1 milijarde kuna, upozorava Sačić koji se pita “gdje ćemo naći taj novac”.

Hrvatska je već sada kolonija.  Na drugom blogu (NedjeljniKomentar.wordpress.com) već smo pokazali da su SDZ-ovci (dva slova iz HDZ-ovog imena jer su oni barem 2/3 krivi) nabili toliko duga da ga ne možemo vratiti ni kad bismo prodali svu obradivu zemlju u Hrvatskoj.  Nažalost taj novac mora biti vraćen, osim ako ne bankrotiramo.  E sad, tu ima dvije mogućnosti:

• Novac možemo mukotrpnim radom vratiti.  Ako smo za to, onda bi nam bilo bolje izvan EU, jer će rast biti brži zato što ne bismo bili opterećeni pretjeranom EU regulativom i ostalim glupostima kao što su nepotrebni porezi na sve i svašta, uključujući dodatni europski PDV od više od 1% BDP-a (ne 1% dodatak na PDV, nego 1% na cjelokupni BDP) i povrh toga više od 1% od prikupljenog PDV-a.  Podatak o PDV-u možete vidjeti i u drugom PDF dokumentu ovdje (“Što donosi članstvo u EU” i “101 pitanje o utjecaju EU na živote građana” (anotirane verzije za eurorealiste), pitanje i odgovor broj 98).
• Možemo bankrotirati i krenuti otpočetka.  O tome smo već pisali u članku Hrvatska – Island ili Irska.  Ako uđemo u EU, mislimo da će nas maltretirati kao Grčku prije nego što će nam dozvoliti da propadnemo.  Ako ne uđemo u EU, taj izbor će biti naš.

Ako ne uđemo u EU, onda valja početi vrijedno raditi a to neće biti moguće bez reformi koje garantiraju pravo vlasništva (to uključuje reformu pravosuđa) i manje proračunske potrošnje koja bi omogućila ulagačima da zapravo nešto zarade, a ne da zbog poreza koje planira SDP novac iznose iz zemlje.

Da Hrvatska ima dovoljno uvjeta da opstane sama i neovisna poput Švicarske smatra Dean Golubić, predsjednik Nacionalnih demokrata, koji je upozorio na opasnost da “postanemo samo jeftina radna snaga u državi koja neće biti naša”.

Ovo za Švicarsku je apsolutno točno (malo skromnije rečeno, “Švicarska na Balkanu” :-)).  Da li ćemo biti jeftina radna snaga u našoj ili tuđoj zemlji, to je potpuno svejedno i ne znamo čemu uopće taj argument g. Golubića.  Cilj je – barem nama – sloboda i prosperitet.  I dosad smo bili “jeftina radna snaga” (SDZ-a i njima bliskih pljačkaša) i ne možemo reći da nam je to posebno godilo.

Na kraju da malo skrenemo s teme: opet naglašavamo da nema nikakvih razloga zašto Hrvatska ne bi mogla jednostrano ukinuti prepreke trgovini i investiranju sa svim zemljama, uključujući EU i one izvan nje.  To bi nakon par kvartala počelo imati jako dobar utjecaj na rast.  Danas vlada mozga o povećanju izvoza, što je glupost u vremenu kad istu strategiju planiraju svi – tko će uvoziti kad svi žele samo izvoziti?  Treba povećati slobodnu trgovinu tj. razmjenu i tok kapitala u oba pravca.

Svatko bi na glasanje trebao nagovoriti barem jednog prijatelja ili člana porodice (ako je on/ona eurorealist ili euroskeptik).

“Što donosi članstvo u EU” i “101 pitanje o utjecaju EU na živote građana” (anotirane verzije za eurorealiste)

MVPEI je na hrvatsko tržište ideja (koje je pod strogom kontrolom euro-foteljaša i euro-unitarista kao što su gospođa Kosor, gospođa Pusić te predsjednik Josipović) izbacio novi propagandni dokument uobičajeno niske vrijednosti.  Dokument se zove Što donosi članstvo u EU i zbir je poznatih tlapnji u novom ruhu (i to na 88 stranica, kako bi svi bez magisterija ili doktorata što prije prestali čitati).  No mi smo taj dokument ipak pročitali i usput anotirali (tj. u njega umetnuli komentare).   To nismo učinili na svim mjestima jer bi komentara tako bilo stvarno previše, ali koga interesira može pogledati komentare u dokumentu – ili, ako ne želi čitati naše komentare – jednostavno preskočiti komentare i čitati službnenu poruku hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europske istine (MVPEI).

Isto tako delegacija euro-birokrata na odmoru u Hrvatskoj objavila je “101 pitanje o utjecaju EU na živote građana“.  Taj dokument je verzija gornjeg dokumenta “Što donosi članstvo u EU” napravljena za korisnike Facebook-a, tj. malo je kraći i ima više bijelog na stranicama (ah, da, verzija za mlade – eto dokaza da je EU država blagostanja – informacija se može pakirati u bezbroj verzija, jer za njih svaki trošak je sitnica!).

U interesu demokratske debate, skinili smo obadava dokumenta i anotirali neke tvrdnje.  Gornje dokumente – neizmijenjene, ali s našim primjedbama – možete skinuti ovdje.

• Anotirani PDF dokument MVPEI-ja možete skinuti ovdje: Što donosi clanstvo u EU? – službena ali anotirana verzija
• Anotirani PDF dokument Europske unije možete skinuti ovdje: 101 pitanje za referendum protiv EU – službena ali anotirana verzija

Par primjedbi koje su malo izvan teme pa ih nismo stavili u sam dokument:

1.  Propagandna mašinerija Ministarstva istine je u isto vrijeme smiješna i strašna.  Strašna je iz razloga što se građane na najpodliji način, poluistinama i obećanjima bez podloge, gura u EU.  A smiješna je što su te laži često upravo apsurdne (vidi dolje pod 3).  Dokument Europske delegacije na odmoru u Hrvatskoj sadrži iste tvrdnje, tako da nije potrebno čitati oba dokumenta.

2.  Kad se govori o teškim i dugotrajnim pregovorima, postoje 2 scenarija: gdje je Hrvatska “izgubila” i gdje je “dobila”.  Ovaj blog zapravo podržava slobodnu trgovinu tako da je naše poimanje gubitka i dobitka suprotno od većine domaćih (socijalističkih) medija i kritičara koji o tome pišu, no koristimo njihovu terminologiju: gubitak je kad se nešto mora liberalizirati, a dobitak je kad se dobije odgoda na par godina.

Tako svaki puta kad je vlada u nečemu izgubila, to se u dokumentu hvali kao liberalizacija koja će sniziti cijene, povećati kvalitetu i niz drugih gluposti (inače, kad bismo liberalizirali u liberalnom kapitalizmu, to bi bili očekivani učinci, ali u EUSSR-u to nije slučaj).  A svaki put kad je liberalizacija odgođena, vlada se hvali pobjedom izborenom upravo za Vas, malog čovjeka (iako to zapravo znači da ćete još niz godina nastaviti plaćati preskupe proizvode i usluge kako bi vladi svojim novcem pomogli kupiti glasove).

3.  Inače dokumenti su tek dosadnije verzija svih nepotpunih istina, poluistina i neistina koje smo već čuli i ne sadrži ništa što bi normalnog euro-realistu (a da o euro-skepticima i ne govorimo!) moglo privoljeti da glasa za pridruživanje.  Recimo, genijalci iz EU delegacije i Ministarstva istine tvrde kako bi pridruživanje i usklađivanje s EU propisima dodatno osiguralo visok stupanj financijske stabilnosti.  Ha-ha-ha!  I to čitamo u poluvremenu između dva krizna sastanka na vrhu na kojima zemlje članice pokušavaju spriječiti raspad eurozone i bankrot zemalja članica!  Navodi se i niz drugih prenapuhanih koristi, od slobodne trgovine i ostalog, kao da je nedostatak članstva u EU pet uzastopnih hrvatskih vlada prisiljavao da dosad ne uvedu pravila za bolju zaštitu pitke vode ili kao da slobodna trgovina ne može biti uvedena bez hrvatskog članstva u EU (a upravo takav sporazum s EU imaju Švicarska i Norveška).  Nevjerojatne gluposti!

Već smo pomalo umorni od negiranja svih tih laži, no što god nije komentirano u dokumentu vjerojatno da jest na stranicama Zašto treba glasati protiv pridruživanja i O ovom blogu.

Ulazak u EU niti bi nam donijeo blagostanje, niti bi nas učinio slobodnijima, a istovremeno bi stvorio ogromne rizike – financijske i političke – za sve građane.  Ovaj blog se pridruživanju protivi iz vrlo jednostavnih razloga – radi se o neslobodnoj, socijalističkoj tvorevini koja će ili propasti ili postati polu-totalitarna/totalitarna država.

Sretan rođendan

Svim čestitim ljudima slobodne volje koji vjeruju u slobodu i slobodna tržišta želimo neometana i likvidna tržišta u 2012. (a i kasnije, osobito ako uđemo u EU!).

Podsjećamo, upravo u vrijeme prije nego što se pojavila institucija Države, dogodio se susret Logosa i čovjeka, i ističemo da je Logos čovječanstvu podario neotuđivo pravo na život, slobodu i djelovanje na slobodnim tržištima, pa stoga mogućnost dobrovoljne razmjene dobara i usluga po uvjetima u kojima ponuda kroz prirodni proces otkrivanja cijene susreće potražnju, i na tržištu gdje država postoji tek da štiti slobode ljudi i prava vlasništva – uvijek živi u srcu svakog ljubitelja slobode!

Premijer Milanović neistinama vabi referendumske glasove radnika željezare Sisak

U SEEbiz-ovom članku o namjerama nove vlade premijer Milanović kaže:

Sisak je u jako lošem stanju, industrija je krahirala. Željezara je primjer firme koja bi, da smo u EU, opstala. Vlasnik je odlučio zatvoriti tvornocu zbog carina koje su morali plaćati pri izvozu u EU.

To je, naravno, potpuna neistina.  No, radi se o kojih tisuću glasova na nadolazećem referendumu pa vlada i Crkva zajednički djeluju ne bi li u trenutku krize od disorjentiranih radnika i njihovih porodica izvukli glasove za pridruživanje.  Jad i bijeda!

1.  Kolike su uvozne carine za čelik u EU?

EU o tome ima informaciju ovdje (na engleskom).

Nakon ‘nula za nulu’ dogovora koji je postignut tokom Urugvajske runde WTO pregovora, EU je smajila uvozne carine za većinu čeličnih proizvoda na 0%.

Sisačka željezara nije “mogla” izvoziti zato štu su protiv nje (i niza drugih firmi, a to nema veze s hrvatskim članstvom u EU) uvedene antidampinške carine.  EU uvodi antidampinške carine gotovo svaki dan.  Pogledajte na Internetu.

Ne treba znati engleski: anti-dumping = antidamping

2.  Da li je željezara kriva?

U dokumentima Europske unije koji se bave antidampinškim mjerama protiv željezare Sisak navodi se da njene bešavne cijevi “među ostalim” potječu iz Hrvatske.  Razmislite o čemu se tu radi.

3.  Ako je sisačka željezara tako dobra, kako to da ne može opstati izvan EU?  Postoje li druga tržišta bešavnih čeličnih cijevi u regiji ili svijetu?  Koji je to magični sastojak koji od iste firme u EU stvara uspješnu firmu, a koji je u nas uništava?

Odgovor na to pitanje prepuštamo hrvatskoj vladi (uključujući onu prošlu), a ako imaju odgovor onda ih pitamo zašto već 20 godina nisu u stanju osigurati te uvjete.

4.  U čemu je zapravo problem?

a.  EU svojim socijalističkim i protekcionističkim politikama uništava konkurenciju i uništava slobodnu trgovinu.

To šteti ne nekim imaginarnim firmama, nego ljudima.  Kojim?  Svim potrošačima.  To je ono čime se EU (a i ostale zemlje koje ometaju slobodnu trgovinu, uključujući Hrvatsku) bave – štetočinskim petljanjem u tržišta.

Ako recimo Janaf gradi naftovod i ako im netko iz Ukrajine ponudi cijevi koje su 50% jeftinije od najbližeg konkurenta, naravno da je to dobro za Janaf (i potrošače) jer će naftovod biti konkurentniji.  Često se misli kako to samo obogaćuje Janaf, no što to znači?  Janaf se sastoji od ljudi.  Njegovi dioničari su i penzijski fondovi i mali investitori koji su kupili dionice zato što žele sudjelovati u dobiti (a ne zato što vole domaće firme).  Druga greška koju ljudi prave je da misle kako se korist od nabave jeftinijih proizvoda ne prenosi na potrošača.  To je moguće samo na neslobodnom tržištu.  Janafovi dioničari bi sigurno dio “ekstra” profita stavili u džep (i neka im bude, jer su uspjeli naći jeftiije materijale), ali od istog dobavljača nabavili bi i njihovi konkurenti, što će na kraju stvoriti pritisak na cijene usluga koje pružaju i takva situacija opet će koristiti svim potrošačima.

Opće je poznato da anti-dampinške mjere (“carine”, kako to nevješto zamagljuje g. Milanović) postoje upravo zbog industrijskih lobija u EU.  Konkretno, radi se lobistima iz EU firmi koje prave bešavne cijevi, kao što su njemački Salzgitter i španjolski Tubacex.  Od te zaštite profitiraju njihovi dioničari, a europski potrošači gube.  Upravo je apsurdno tvrditi da je članstvo u takvoj zajednici ključ prosperiteta!

b.  Kao pravi razlog problema sisačke željezare i djelomičan odgovor na pitanje broj 3 gore, navodimo citat iz jednog od izvještaja američkog veleposlanstva u RH (ovdje, na engleskom):

CMC …  prigovara da je poslovno okruženje opterećeno teškim utjecajem birokracije i široko rasprostranjenim mentalnim sklopom iz “socijalističkog razdoblja“.

Vidi vraga, tko bi rekao!  Drugim riječima, da Hrvatska od 1990. nije nastavila putem u socijalizam, do danas željezara bi možda poslovala dobro.  Ali SDZ-ovci su uspješno očuvali dragocjeni (nacional-)socijalistički mentalitet, pa smo danas tu gdje jesmo.

Usput, ako pročitate cijeli telegraf američke ambasade, vidjet ćete da je željezara u 2009. održavana na životu dijelom upravo zahvaljujući anti-dampinškim carinama vlade SAD protiv kineskih proizvođača bešavnih cijevi.  Dakle radi se o totalno protekcionističkom i reguliranom tržištu na kojem potrošači na svim tržištima gube.  Odvratno!

-

Potpuno je apsurdno tvrditi kako bi nama (građanima) zbog gore opisanih mjera “zaštite” u EU bilo bolje.  Ne samo da bi željezara i dalje poslovala jadno (ako bi uopće mogla preživjeti), nego bi svi građani Hrvatske svaki dan, kroz sve proizvode, usluge i poreze morali plaćati za takve budalaštine koje su posljedica europskog klepto-socijalizma.  Sve u EU je opterećeno protekcionizmom i socijalističkim nametima za ove ili one specijalne interese.  Kupite auto i par ekstra postotaka cijene otić će u džepove radničkih sindikata, čeličnih i ostalih lobija, zelenim lobistima za borbu protiv imaginarnog globalnog zatopljenja, itd.  Kupite teglu maslina i znajte da biste na slobodnom tržištu koje ne subvencionira proizvođače maslina za isti novac vjerojatno mogli dobiti dvije tegle.  I tako dalje.

Premijer Milanović je nakon 24 sata već počeo ekonomizirati s istinom, baš kao što je radila premijerka Kosor (i naravno ministrica Martina “GDP, fly me to the moon” Dalić).  Pokušaj da se uz donacije Crkve (i to novcem kroz poreze otetim od građana!) nabrzinu “smota” par tisuća pro-EU glasova iz Siska je nečasan i nemoralan i zato ga osuđujemo.

Hrvatski građani mogu puno brže povećati životni standard ako ostanu izvan EU i ako se okrenu slobodi i slobodnom tržištu.  Zato na predstojećem referendumu zaokružite NE.

Velika Britanija u čamcu: da li je EU tanker ili Titanik?

U Novom listu g. Denis Romac piše:

Nakon što je »britanski čamac otisnuo od europskog tankera«, Cameron pred sobom više nema sigurnu američku luku u koju bi mogao pristati. Samo olujni Atlantik.

Prošli tjedan u članku na drugom blogu napravili smo slijedeću analogiju: Britanija je završila “izolirana” izvan kuće koja je u plamenu.  Ili, slijedeći gornji paragraf, mogli bismo reći da je Britanija u čamcu za spašavanje dok im euro-ekipa s podsmjehom maše s Titanika.

G. Romac, koliko nam se čini, iznosi samo jedan argument, a to je da bez tijesne povezanosti s EU Britanija nema nikakvu važnost.

Bezrezervna odanost Americi Britancima se nije isplatila. Nitko, zapravo, ne zna što bi specijalni odnosi danas trebali značiti. Štoviše, priča o specijalnim odnosima u Washingtonu nailazi na podsmjeh, naročito po dolasku Baracka Obame koji je zanemario ne samo Britaniju, nego i cijelu Europu, fokusirajući se na Aziju i Pacifik. Amerikancima »most« prema Europi više nije potreban. Bez Europe, Britanija je patuljak na globalnoj sceni. Europa bez Britanije – uz Francusku jedine europske vojne sile – nema istu težinu kao Europa s Britanijom.

Euroskeptični promatrač, a i autor ovog bloga, smatraju da je situacija upravo obratna.  Nećemo ulaziti u detalje nego tek iznijeti 3 razloga koje smo već objasnili na ovom blogu:

1.  Na europskom kontinentu demokraciju i pravednost zamijenila je tehnokratska oligarhija.  Vidjeli smo to na djelu u Grčkoj, Italiji, Irskoj, a svaki dan gledamo i slušamo kako “kolo vode” Njemačka i Francuska.  Europsko vijeće i ostale (već ionako nedemokratske) ustanove ne služe više ničemu.

2.  Europska birokracija i regulacija stvorila je užasnu klimu za ulaganja i poslovanje općenito.  Zbog isto tako užasnog upravljanja krizom, nije isključeno da će – u najboljem slučaju (a to je scenario koji je spomenula kancelarka Merkel) – eurozoni za oporavak trebati 5 to 10 godina.  Zašto bi bilo tko želio ostati u tom društvu?

3.  Velika Britanija je stoga u odličnoj poziciji da (p)ostane ono što su Hong Kong i Singapur u Aziji: mjesto gdje strane firme (to naravno uključuje azijske i američke) izvan dosega kafkijanskih zakona i diktature euro-muljatora, uspostavljaju prisustvo u EU.  Isto tako Britanija bi služila kao most europskim investitorima koji žele izvan europske birokratske zavrzlame investirati u engleska govorna područja – od SAD do Australije i Indije.  Jedan europski centar s razumno liberalnim gospodarstvom već postoji (Švicarska), a kao i u Aziji, tržište je dovoljno veliko za dva i više.

Jučer je zapravo izašla vijest da je Velika Britanija ipak dobila poziv da sudjeluje u sastancima skupine zemalja koje su se načelno izjasnile za sudjelovanje u najnovijem planu za rješavanje krize (koji naravno neće uspjeti ništa riješiti), ali pravi izbor za Britaniju je da izađe iz EU i svoje odnose s EU uredi na način na koji je to učinila Švicarska: slobodna trgovina je sve što im od EU treba.

Članak g. Romca zapravo donosi sud bez argumenata (ili uz jedan slabašni argument).  Situacija nažalost nije bolja ni u ostalim domaćim dnevnicima: na europsku krizu se slabo komentira, a i kad se to dogodi, radi se uglavnom u površnim tekstovima koji kao da imaju samo jednu svrhu – pridobivanje čitatelja da na referendumu glasuju za pridruživanje.

Romano Prodi, krivac za ulazak Italije u eurozonu, prigovara o ponašanju kancelarke Merkel

Tako ga citira SEEbiz ovdje.

Bivši talijanski premijer i predsjednik Europske komisije Romano Prodi izrazio je razočarenje upravljanjem krizom u evrozoni njemačke kancelarke Angele Merkel.

“Ona je napravila greške. Njene odluke su uslijedile kasno i bile su nedovoljne”, kritizirao je Prodi kancelarku Merkel u intervjuu bečkom dnevniku “Kurier”.

G. Prodi dalje bunca:

Prodi je uvjeren da nema alternative modelu savezne države Europe.

“Ili ćemo to provesti ili će se čitava EU rasformirati. Kao dio globalizujućih razvoja će nestati nacionalne države. To će još potrajati, ali će uslijediti“, uvjeren je on.

Kao prvo, osim financijskih gubitaka (za koje će članice u svakom slučaju morati platiti – pitanje je jedino na koga će biti svaljeni, vjerovnike ili građane) ne vidimo što bi bilo loše u slučaju kontroliranog raspada EU.  No autokrat Prodi bez ikakvih argumenata tvrdi kako (sovjetska) savezna država EU nema alternative.  Na to odgovaramo: to je najobičnija glupost!  UK nije za to, a vjerujemo da neće biti ni manje zemlje članice kad postane jasno da se radi o sve jačem razvlašćivanju nacionalnih vlasti.

Kao drugo, sve europske države koje nisu u EU ne stoje toliko loše.  U najmanju ruku ne može se reći da članstvo u EU garantira uspjeh.  Tvrdnja da je globalizacija nekakav pozitivni pomak u upravljanju ili demokraciji je potpuna glupost.

Ono što članak iz SEEbiz-a ne spominje, citirajući tog kralja-filozofa je slijedeće:

1. Upravo g. Prodi je lobiranjem i muljanjem (da ne kažemo prijevarama) ugurao Italiju u eurozonu, u koju prema tada važećim kriterijima nije trebala ući.  Dakle on je jedan od glavnih krivaca za sadašnju krizu.  I sad se isti genijalac javlja za riječ prigovarajući njemačkoj kancelarki Merkel!  O idiotskom planu g. Prodija da Italiju ugura u eurozonu možete pročitati na Internetu (iako je malo teže naći, jer je otad prošlo dosta vremena).  Talijansko lobiranje je bilo neviđeno u to vrijeme i vršilo se među europskim partnerima, EU institucijama (ECOFIN, EMI) i međunarodnim financijskim tržištima.

Evo argumenata za uvođenje eura koje je genijalac Prodi koristio u to vrijeme:

• Italija bi dobila tvrdu valutu
• Kamatna stopa na državni dug bi postala značajno niža
• Teret fiskalnih grešaka iz prošlosti bi bio znatno ublažen

To su upravo razlozi zbog kojih zemljama-propalicama kao što je Italija nikad nije trebalo dopustiti ulazak u eurozonu!

Tjednik The Economist (iz 1998., treći paragraf odozdo, na engleskom) je tako primijetio da se g. Prodi odmah poslije ulaska u eurozonu vratio svojim starim rastrošnim navikama, što je naravno bilo i za očekivati.  Čim je Italiji uspjelo ući u eurozonu, Prodijevim ljevičarima je olaknulo i omogućilo da se opet posvete svojim socijalističkim programima.  Klasičan primijer moralnog hazarda!

2. G. Prodi je tipičan primjer euro-birokrata koji nikad u životu nije radio u za-profit firmi.  On je dugogodišnji profesor i karijerni birokrat koji desetljećima živi na grbači talijanskih poreznih obveznika.  A što je još gore, on je jedan od najodgovornijih za stanje u kojem se danas nalaze Italija i EU.

Dakle radi se o čovjeku koji ne vjeruje u slobodno tržište i nacionalnu demokraciju, a vjeruje u vladavinu elita (koje su, kako vidimo, nesposobne).  Zašto bi ga trebali slušati i zašto ga itko uopće pita za mišljenje, ostaje tajna.

Činjenica da eurokracija te odvratne birokrate (prije par tjedana pročitali smo imbecilnu izjavu koju je dao Jacques Delors) izvlači iz naftalina kako bi dali “izjave podrške” je smiješna, jer te izjave (a pogotovo ona koju je dao Delors) među većinom samo bude još veći euroskepticizam.