Ministrica Pusić banalizira referendum i najavljuje mogućnost novog (ako prvi ne “uspije”)

SEEbiz prenosi poruku iz Ministarstva vanjskih poslova i europske istine (skraćeno, Ministarstvo istine, ili ako baš hoćete, MVPEI) koja je zapravo “prijetnja demokratskim sredstvima”:

1.  Ministrica Pusić namjerava slijediti irski recept prema kojem se (prema kriterijima Ministarstva istine) “neuspješni” referendumi ponavljaju do besvijesti tj. dok oni koji su protiv pridruživanja EU ne prestanu izlaziti na referendum.

Ministrica je istaknula da bi se referendum mogao ponoviti za šest mjeseci ili godinu dana, ali i upozorila da bi tada Bruxelles mogao ostaviti Hrvatsku da čeka na prijem u paketu s ostalima i regije.

Ako većina glasuje NE, to bi bilo dobro iz više razloga:

(a) svi skupa mogli bismo vidjeti kako će se razviti europska kriza

(b) u međuvremenu nema razloga da vlada ne nastavi s otvorenom gospodarskom politikom i slobodnom trgovinom sa susjednim zemljama (čak i jednostrano, tj. da jednostrano ukinemo prepreke trgovini i investicijama)

(c) trošak referenduma je neznatan u usporedbi s troškom ulaska u uniju koja je na samom rubu raspada.

(d) u više navrata rekli smo da referendum treba odgoditi za par godina (a ne za 6 mjeseci ili godinu dana), i to prvi. Poraz euro-foteljaša i euro-unitarista očigledno bi omogućio takav razvoj događaja.  Zaustavljanje (na nesreću, privremeno) procesa integracije bilo bi jako korisno jer bi ljudi bili načisto kako će izgledati budućnost bez socijalizma (tj. bez europskog milosrđa) koje slijedi kad kriza još žešće udari u 2012. i kasnije (ili ako se eurozona počne osipati; više o gospodarstvu i slobodnom tržištu možete čitati na našem drugom blogu, NedjeljniKomentar).

Inače obećanje ponovnog referenduma za samo šest mjeseci je potpuna ludost i simptom autokracije elita na vlasti.  Zašto referendum ne ponoviti nakon tjedan dana pa tako skroz dok ne “prođe”?

2.  Ministrica Pusić koristi jeftine trikove ne bi li ljude uplašila nedostatkom planiranog europskog mita (novca iz europskih fondova).  Osobno to nas uopće ne brine jer taj novac je kao prvo nemoralno uzeti.  Da li bilo tko misli da oni koji su ga dali ne bi – kad bi mogli – taj novac potrošili na svoju porodicu ili uštedjeli?

“Mi ćemo nastaviti s reformama, ali s manje novca”, rekla je Pusić, dodavši da bismo ostali bez 180 milijuna eura za prilagodbu, 449 milijuna eura za projekte i više od milijardu eura koliko bismo dobili 2014.

Još valja primijetiti:

(a)  Ne zaboravite da se u nekim EU programima zemlja primatelj (tj. RH, u ovom slučaju) obvezuje na potrošnju u visini od 25%.  Otkazivanje tih projekata bi dakle uštedjelo nešto novca i time smanjilo proračunski deficit.

(b)  Ti tzv. projekti uglavnom su beskorisni i za njima ne treba žaliti.  Pogledajte samo efekte tih programa na poljoprivredu i stočarstvo – ono što se razdijelilo, potrošeno je, a ono što je uništeno, toga više nema.  Primjer za stočarstvo možete vidjeti ovdje, i to od čovjeka iz struke (veterinara).

Euro-foteljaši nikako da nađu barem jedan značajan i dobar argument za pridruživanje.  A to se događa upravo zato što takvi argumenti ne postoje.  Pozivamo ministricu Pusić da se nastavi baviti predviđenim reformama, a da istovremeno počne unaprjeđivati gospodarske odnose sa zemljama u okružju.

Kako bi prošla Slovenija da nije uvela euro?

To je tek pitanje, a odgovor – barem nekima – je već poznat: ne bi bilo bolje.

Autor ovog bloga drži suprotno, no najprije pogledajmo dvije današnje vijesti iz Slovenije:

U Sloveniji rekordna nelikvidnost od 552,9 milijuna eura

Nepodmirene su obveze poduzeća u posljednjih mjesec dana narasle za skoro 19 milijuna eura, a od siječnja ove godine za skoro 141 milijun eura. Kod samostalnih su poduzetnika nepodmirene obveze u studenom bile za 14 milijuna eura više u odnosu na siječanj.

To je nedavni prosjek od 633 tisuće eura (4,7 milijuna kuna) u novim nepodmirenim obavezama na dan.  Kako je od početka godine nabijeno oko 141 milijun eura, to je 386 tisuće na dan.  Dakle, očigledno je da se situacija pogoršava.

Franjo Bobinac: Ulazak Slovenije u eurozonu bio je vrlo dobra odluka

“Ukidanje eura ne bi riješilo naše teškoće, vjerojatno bi ih povećalo”, to je skoro jedinstveno mišljenje vodećih slovenskih gospodarstvenika koje je ljubljansko “Delo” istaknulo u naslov teksta povodom pete obljetnice uvođenja eura u platni promet.

Što to znači?  To ne znači ništa.  Sigurno je da je firmama lakše poslovati kad su ulazni i izlazni troškovi u istoj valuti u kojoj plaća 95% njihovih kupaca (možda ne 95%, ali vjerujemo da je to približno točno).  Dakle to je kako na problem gledaju privrednici.  Zato kažemo da nam to ne govori ništa, jer njihovo gledište je vrlo jednostavno.  Isto tako, kad biste pitali člana savjeta guvernera Europske centralne banke, on bi isto rekao da je jako zadovoljan što postoji euro.  Pa naravno.

Evo par kratkih tvrdnji za razmišljanje:

1.  Euro-kriza s poduzećima gotovo da nema nikakve veze.  A kao što smo gore rekli, zato prema njihovom mišljenju nema problema koje je uzrokovao euro.

2.  Euro, kao što kaže drugi članak (možete ga pročitati u cijelosti na stranici SEEbiz-a), je uveo lažno pouzdanje u fiskalno zdravlje svih slabijih eurozonskih zemalja.  Tako su se one – kao npr. Italija – prejeftino zaduživale dok se jednog dana ljudi nisu zapitali: “Samo malo, kako će te zemlje vratiti dug koji je 100 i više posto od BDP-a?”.  To je dakle fiskalni problem, problem socijalizma u kojem se novac na kraju potroši i problem upravljanja valutom.  Sve te probleme privrednici po definiciji ne mogu shvatiti, jer s njima nemaju izravne veze.  Možda će ih shvatiti kad Slovenija izgubi rejting ili kad koja veća banka propadne (ili kad koja zemlja izađe iz eurozone).

3.  Nitko ne sprječava Mađarsku (koju pro-euro ispitanici spominju kao primjer “Eto vidite kako je njima bez eura”) da koristi euro.  Koristi ga i Crna Gora.  Slovenci su slobodno mogli koristiti euro samo da je država to dozvolila.  Oni uopće nisu morali ulaziti u euro zonu.  Tko zna da li više od trećine ljudi koji su dali odgovore (tj. u anketi izrazili mišljenje) uopće znade kako to zapravo funkcionira.

4.  Troškovi izlaska iz eurozone – ako se eurozona raspadne ili ako se pojavi potreba izlaska – bi višestruko premašili sve “koristi” koje su slovenske firme dosad imale od eura.  To nije izvjesno, ali ta mogućnost postoji.

5.  Slovenija nema izbora nego da sudjeluje u akcijama spašavanja euro-propalica.  Samo za ESM Slovenija će morati uložiti 3,6 milijardi eura.  Osim toga svoj ulog će možda još morati i povećati.  A ako se eurozona raspadne, financijski nestabilne zemlje kao Slovenija mogle bi u kratkom roku i same bankrotirati jer ne bi bile u stanju prebroditi takav događaj.

6.  Nitko tko ne koristi euro ne želi prijeći na euro.  Bugarska je svoj zahtjev odgodila (pametno), a ostali koji ga nemaju, protiv su uvođenja.  Ideja da bi netko želio prijeći na valutu koja slabi i koja je potencijalna crna rupa za spašavanje zamalja-propalica je apsurdna.

Da nije uvela euro, Slovenija bi prošla bolje zato što bi u teškoće ušla ranije,  a danas – kao Velika Britanija – prema euro-propalicama ne bi imala tako velike obveze.

Slovenija je danas u jako velikoj krizi, a što je još gore, većina njihovih kupaca je također u krizi (upravo zahvaljujući euru koji je većinu zemalja eurozone doveo na tanak led).  Građanima bi bolje bilo da nisu uopće ušli u EU, a kad su već ušli, da su ostali izvan eurozone.  Sad su prepušteni na milost i nemilost kolektivističkom ponašanju socijalista u Europskoj komisiji, koja ni sama ništa ne odlučuje nego tek blagosilja odluke Njemačke i Francuske.

Do kraja krize ima još dosta i Slovenija će tek doći u prave teškoće.  Zabava je tek počela.

—

P.S. U drugom članku za krizu se krivi tajkunizacija.  To je potpuno pogrešno, ali nećemo izvan teme.  Koga interesiraju slobodna tržišta, gospodarstvo i ova euro-kriza može svratiti na naš glavni blog, NedjeljniKomentar.wordpress.com.