Nova besmislena izjava i zastrašivanja ministrice Pusić

SEEbiz prenosi izjave tj. prijetnje ministrice Pusić:

Ako se građani na referendumu izjasne protiv ulaska Hrvatske u EU, “ekonomski ćemo se naći u neopisivo teškoj situaciji. Prva reakcija će vjerojatno biti pad kreditnog rejtinga, druga će vjerojatno biti procjena investicijske sigurnosti u Hrvatskoj jer je članstvo u EU između ostalog i mjera sigurnosti okruženja za ekonomske aktivnosti, u prvom redu investiranje“, rekla je Pusić koja se pridružila akciji HNS-a organiziranoj u Gajevoj ulici u središtu Zagreba čija je svrha bila animirati građane za izlazak na referedum i glasanje ZA Hrvatsku u Europskoj uniji.

To je tek najnovija u nizu dogmatskih i potpuno besmislenih izjava članova vlade i predsjednika Josipovića (koji je prije par dana i sam za medije napisao jedan besmisleni članak).

Evo kako gledamo na izjavu ministrice Pusić:

1.  Ekonomska situacija već je teška i u tom smislu nema nam spasa.  Na drugom blogu (NedjeljniKomentar.wordpress.com) još smo prošlog ljeta u nekoliko navrata govorili da drugo poluvrijeme krize tek počinje.

2.  Kreditni rejting Hrvatske nema apsolutno nikakve veze s glasom za ili protiv.  Jeste ikad čuli da guverner Rohatinski upozorava na gubitak rejtinga ako ne uđemo u EU? Naravno da niste jer bi mu se ljudi u struci smijali. No za razliku od guvernera, političarima je dozvoljeno pričati besmislice. Vremenski horizont rejtinga je slijedećih godinu dana i ako nam ocjena padne, početkom 2013. ona može ostati ista, porasti ili pasti još više.  Ono što rejting firme gledaju jest fiskalna i monetarna politika vlade.  To je potpuno neovisno od glasa na referendumu.  Sloveniji je prekjučer pao rejting iako je već u EU.  Hrvatskoj rejting neće biti održan jednostavno iz razloga ako se odluči za pridruživanje.  Istina je da ne bi dobili neka predpristupna sredstva, ali vlada ima na milijarde kuna nenaplaćenih poreznih računa.  Ako novca zatreba, mogu prestati dijeliti usluge poreznim dužnicima i te poreze naplatiti.  Ili srezati proračunsku potrošnju.

3.  Sama ministrica Pusić zaprijetila je da bi u slučaju neuspjeha prvog referendum referendum bio ponovno održan za šest mjeseci pa sve dok ne “uspije”.   U slučaju da se ponovni referendum održi za šest mjeseci i da glas ZA pobijedi, Hrvatska bi opet mogla u EU ući 1.7.2013.  Dakle čak i kad bi referendum o članstvu imao direktni utjecaj na datum ulaska, rejting ne bi bio srušen samo zbog neuspjeha prvog referenduma.

4.  Članstvo nema nikakve veze sa sigurnosti investicija u Hrvatskoj.  S pravne strane svi EU zakoni već su iskopirani kod nas tako da do pridruživanja niti će biti drugačije, niti će se pravni rizik za investitore povećavati.  Postoji mogućnost da bi Hrvatska u kakvom maksimalno nestabilnom scenariju mogla postati jako rizična, ali ta mogućnost nije ništa veća od  mogućnosti da ona postane manje rizična (recimo, kad bismo liberalizirali gospodarstvo više nego što to čine EU zakoni, sigurno bismo postali još atraktivnija destinacija za investicije nego inače).  I na kraju, slušajući ministricu Pusić čovjek bi pomislio da nikad nitko dosad nije investirao u Hrvatsku i da svi čekaju referendum kako bi nahrupili u hrvatski Eldorado.  Istina je potpuno drukčija, jer upravo ovih dana najveći investitori prigovaraju novim porezima i prijete smanjenjem investicija upravo zbog poreza koje uvodi vlada.  Prema ministrici Pusić valjalo bi očekivati da ti investitori čekaju rezultat referenduma kako bi najavili dodatne investicije, no već je jasno da se to neće dogoditi samo zbog glasa ZA pridruživanje.

5.  Ako Hrvatska izgubi rejting uprkos glasu ZA, da li će ministrica Pusić dati odstavku?  Da li spremna na taj način stati iza svoje izjave?  Naravno da nije.  Zato tu izjavu valja ignorirati.

Na kraju možemo samo izraziti čuđenje što uopće pišemo i gubimo vrijeme na besmislice kao što je ta izjava ministrice Pusić, ali što možemo kad je to jedino što od vlade i predsjenika uopće možemo čuti.

Troškovi prekomjerne europske regulacije možda veći od gospodarske koristi od pridruživanja

Ovaj blog je u više navrata naglasio tužnu činjenicu da eurofoteljaši iz vlade (a osobito štetočinskog MVPEI-ja, koji naslućuju propast na dolazećim izborima i kao da planiraju odlazak u privatni (lobistički) sektor) nisu našli za shodno potrošiti 100 tisuća (ili manje) za izradu studije o gospodarskim učincima mogućeg pridruživanja i/ili nepridruživanja.

Neki prijašnji članci na temu koristi i štete od pridruživanja:

1. Obećanja o “profitabilnom” hrvatskom članstvu u EU
2. Prosjačenjem izborili oko €150 po glavi, istovremeno dobili €100 milijuna novog duga
3. U 2009. Slovenci iz EU proračuna dobili oko €100 po glavi stanovnika
4. Zabrinjavajući nedostatak informacija o financijskim i monetarnim aspektima pridruživanja (prvi dio)
5. EU: gotovo 100 tisuća zakona, ali manja prava

Kratki sažetak gornjih članaka:

• Naša amaterska (ali zasnovana na podacima iz domaćih i stranih studija – pogledajte u člancima) analiza procjenjuje da bi gospodarski učinci pridruživanja bili zanemarljivi.
• Uzimajući u obzir krizu koja će trajati barem još par godina, vjerujemo da koristi neće biti nikakve.
• U slučaju raspada eurozone ili kolapsa nekih članica nakon ulaska u EU, Hrvatska bi bila praktično gospodarski uništena.  U slučaju istog nakon hrvatskog ulaska u eurozonu (prelaska na euro), Hrvatska bi i sama snosila gubitke (kroz ECB) na dugovima tih zemalja.
• Ono što smo spomenuli, ali nismo pokušali kvantificirati, bili su troškovi europske regulacije.  Kako možete vidjeti u članku #5 gore, zakona, odredbi i standarda sad ima oko 100 tisuća.

Samo u ovoj 2011. godini parazitski birokratski aparat Europske unije izbacio je oko 1500 novih zakonskih akata, što ispada gotovo 3 na dan (ili gotovo 5 na radni dan, ako se uzme u obzir da rade svega par dana u tjednu).  Vidimo da je ukupni broj (desna kolona) sad veći od 100 tisuća.

Gotovo tri na dan

EU REGULATIVA

Regulativa koja najviše pogađa manje i srednje firme općenito obuhvaća slijedeće:

• Zaštita na radu
• Uvjeti posla i jednakopravnost pri zapošljavanju
• Zaštita potrošača
• Zaštita okoliša
• Porezi
• Opća pravila zajedničkog tržišta (standardi, kvote, itd.)
• Prikupljanje podataka i statistika

Svaka od tih kategorija stvara troškove firmama (to priznaju i domaći eurofili, jedino što je njihov recept još više birokracije i pravila kako bi se firmama “pomoglo” – iako sve te teškoće postoje upravo zato što se firmama “pomaže”!).

Dalje, osim vidljivog i očiglednog postoji i čitav niz nevidljivih troškova koji se većinom ne unose u procjene regulative.  Primjeri:

• Troškovne posljedice politika (npr. porezi i trošarine koje se prikupljaju za subvencije za obnovljive izvore energije)
• Sekundarni rast cijena koji utječe na rast cijena proizvoda (npr. trošarine za biogoriva poskupljuju ne samo sve transportne troškove, nego i hranu kao npr. meso, jer se kukuruz koristi za tov životinja)
• Dodatni troškovi državnog administrativnog aparata (da, istina je da se dio toga pokrije iz nekolicine beskorisnih europskih programa, ali troškovi zaposlenih, njihovih penzija i materijalni troškovi koje sami moramo pokriti sigurno da nisu beznačajni)

Zanimljivu tvrdnju pročitali smo u jednom od dokumenata na temu pretjerane regulative (THE EU SINGLE MARKET: FREE MARKETS, PROTECTIONISM AND EXCESSIVE REGULATION, Frits Bolkestein and Lüder Gerken, CEP) i ona glasi da se umjesto principa priznavanja lokalnih zakona zemlje porijekla proizvoda radi suprotno: uvode se “europski” zakoni za sve i onda regulacija postaje još kompliciranija, jer svaka zemlja vuče na svoju stranu, upliću se interesne grupe i lobisti, i onda regulacija postaje kakva jest.  To je u stvari dobar argument u korist slobodne trgovine s EU, i to kao suverena zemlja, znači bez pridruživanja.  (Zapravo je apsurdno da se članstvo u EU prodaje kao nešto što trebamo za slobodnu trgovinu.  Čemu onda služi Svjetska trgovinska organizacija)?

Prema jednom radu iz 2003. (EU Enlargement Costs, Benefits, and Strategies for Central and Eastern European Countries, Marian L. Tupy) Estonija je nakon pridruživanja morala uvesti carine (na proizvode zemalja izvan EU) na više od 10 tisuća proizvoda.  Zamislite samo koliki je to trošak u državnom aparatu.

PRIMJERI

Primjer 1: Flaširana voda

Najnoviji primjer apsurdnosti tih europskih pravila  koji imamo na ovom blogu je Europska komisija: zatvor za oglašavanje tvrdnje da pijenje vode sprječava dehidraciju, pa ćemo upravo od te vijesti napraviti jedan primjer.  U produžetku tog primjera, domaće firme koje prodaju vodu i koje imaju (ili bi mogle imati) nešto što možda sliči takvom oglašavanju sad moraju:

• Prevesti tu regulativu na hrvatski
• Platiti pravnicima da je prouče (naravno, znamo da mnoge već imaju pravnike, ali ne nužno one koji se specijaliziraju u europskim zakonima i domaćim zakonima koje kopiramo iz EU; u svakom slučaju čak i da ih imaju, stvar je u tome da nema takvih pravila, ne bi morali zapošljavati takve pravnike, ili barem ne toliko)
• Platiti agencijama da izrade novi marketinški materijal (oglase, brošure, Web stranice, itd.)
• Platiti pravnicima da sve provjere i odobre
• Organizirati novu marketinšku kampanju s “prikladnom” porukom

To vjerojatno nije sve, ali lako je vidjeti da u nekim slučajevima to može koštati do 50 tisuća eura po pravilu po firmi.  Čak i ona firma koja nema nikakvih spornih oglasa mora potrošiti par tisuća eura da bi provjerila da li su sigurni.  Dakle u slučaju da 10 firmi mora potrošiti oko 10 tisuća eura po svakom novom pravilu, to je 100 tisuća eura vrijednosti koja bi bila nepovratno uništena bez ikakvog povrata na investiciju njima, potrošačima ili društvu.  (Jedini koji to imaju koristi, naravno, su raznorazni ljudi iz “EU industrije pravila i regulativa”, a mislimo da upravo zbog tog razloga MVPEI-jci ovih dana pakiraju svoj padobran radeći s lobistima).

Kad vidimo koliko bogatstva uništi jedno pravilo, možete zamisliti koliko uništavaju sva pravila u cijeloj zemlji.  Zato podaci koje ćemo vidjeti, iako izgledaju prenapuhani, možda zapravo nisu.

Zapravo, rekli bismo da bi troškovi za hrvatske građane i firme (a po glavi stanovnika ili uposlenog) mogli biti još veći.  Zašto?  Jednostavno zato što je velik dio troškova fiksne naravi.  Iz gornjeg primjera lako je vidjeti da ili svaka firma mora imati “EU-pravnika” ili svaka mora platiti vanjskog “EU-pravnika”.  Nema veze da li firma koja prodaje mineralnu vodu ima 1000 ili 50 radnika.  To znači da je manjim i srednjim firmama nadproporcionalno teže, a kako je ogromna većina domaćih firmi manje i srednje veličine, to ih stavlja u sve nepovoljniji konkurentni položaj s obzirom na veće firme iz drugih zemalja EU.

Tako će firma koja na regulativu godišnje troši 100 tisuća eura i prodaje 10 milijuna boca vode u svaku bocu morati ugraditi trošak od  1 euro centa, a firma koja troši 200 tisuća eura i prodaje 30 milijuna boca imat će trošak regulative koji je za trećinu manji po prodanoj boci vode.  I tako će domaće firme – prvo manje, a onda i veće – pokleknuti pred većim domaćim, a onda većim stranim firmama.  Ovaj blog podržava slobodno natjecanje, ali bez prekomjerne regulative.

Osim takvih jednokratnih troškova, postoje i stalni troškovi (npr. ispunjavanje dodatnih formi, prikupljanje statistika, dodatne provjere i mjerenja zbog potrebe sukladnosti s europskim standardima, itd.) koji opterećuju ulazne troškove roba i usluga i tako povećavaju cijene mnogih proizvoda.

Primjer 2: (Loše) Vibracije

Ovo smo izabrali nasumice kao klasični (tj. tipični) primjer nametljivih eurokrata: odredba koja ograničava vibracije ruke do dnevne granice od 5 m/s2, a vibracije tijela do 1,15  m/s2. I sad ako kojim slučajem radite u građevinarstvu kao mali građevinski poduzetnik i imate jedan jedini stroj koji malo više vibrira, morate saznati da li je on ilegalan, a ako nije, onda bolje kupite novi, jer bi vas radnici mogli tužiti.   A kako izračunati?  Lako – postoji formula!  (Izvor na engleskom: http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:32002L0044:EN:HTML)

Mjerenje izloženosti ruke vibracijama zasniva se na izračunu vrijednosti dnevne izloženosti normaliziranom na osmo-satno izvještajno razdoblje A(8), izraženo kao kvadratni korijen sume kvadrata (rms) (ukupna vrijednost) vrijednosti ubrzanja ponderirane s njihovom učestalosti, a izmjerenom na okomitim osama ahwx, ahwy, ahwz na način na koji je to definirano u poglavljima 4  i  5 i Aneksu I iz ISO  standarda 5349-1(2001)

Idioti.

Primer 3: Autoprijevoznici

Ovaj izmišljeni primjer nije samo za autoprijevoznike, ali naslov je takav jer se valjda svatko može zamisliti u ulozi vlasnika male autoprijevozničke firme – (u principu) kupiš kamion i vozikaš se okolo.  Ali u EU za to nije dovoljno imati (ili iznajmiti) kamion i voziti od A do B, nego je preporučljivo biti pravnik inače bi mogli završiti u zatvoru (ili platiti velike kazne).

Pogledajte preporučene “osnove” regulative o cestovnom transportu: http://europa.eu/legislation_summaries/transport/road_transport/index_en.htm

Ako još niste pali u nesvijest, prisjetite se da je to tek mali dio pravila igre koje trebate znati da biste opstali u europskom autoprijevozništvu.  To je tek početak!  Jer da biste bolje razumjeli prijevoz (recimo, kako je reguliran željeznički transport, što je dozvoljeno prevoziti i u kamionima i u vlakovima i može se pretovarati i kombinirati, što ne, itd.), bilo bi preporučljivo da proučite svaku vrstu transporta.  A taj dio o transportu nažalost ima nekoliko dijelova.

Transportna regulativa

E sad, to je sve u redu, ali bez poznavanja osnova cijele regulative, bolje nemojte niti ulaziti u autoprijevozništvo (ili u njemu ostajati).  Da ne biste prekršili druge europske zakone, morate ih dobro poznavati.  Naprimjer, ako ne pružite “jednaku” priliku za zapošljavanje kandidatima za vozače kamiona, mogli biste završiti na sudu zbog diskriminacije.  Ili, možda znate da vozač ne smije voziti više od 8 sati tokom jednog dana, ali možda ne znate da ima “pravo” na obrok ako vozi više od 6 sati u komadu, tako da je vašem kamiondžiji za put od 5 sati potrebno 5 sati (Čestitamo, točan odgovor!), ali za put od 6 sati zapravo mu treba 7.

No to su tek sitnice, a vama je potrebna svjesnost o cjelokupnom europskom pravnom labirintu, pa evo kako izgledaju “osnove europske birokracije za idiote”.  Iza svake slatke slike ima jedna stranica kao ona gore o transportu, a iza svake od tih još par sličnih onoj o cestovnom prijevozu.  Želimo vam ugodno surfanje!

Osnove: bez njih ne vrijedi ni počinjati! - europa.eu/legislation_summaries/index_en.htm

TROŠKOVI

Izvora ima dosta, a procjene ponekad variraju ovisno o pro- ili anti-europskoj orjentaciji autora.

REGULATIVA

Neki primjeri:

- Oko 1200 eura po stanovniku (Izvor: http://www.democracymovementsurrey.co.uk/dyk_eucosts.html)

- Od 7000 do 20000 milijuna eura u UK (Izvor: http://www.civitas.org.uk/pubs/EUFactsheet.php, citira Britansku gospodarsku komoru).  Pod pretpostavkom da je 15 000 milijuna, a stanovnika 60 milijuna, to je 250 funti ili blizu 300 eura po stanovniku Velike Britanije.  Ali ta informacija je za period do 2004. a izgledno je da je iznos sad možda i veći

- Oko 8000 do 9000 milijuna eura (Izvor: http://fullfact.org/factchecks/Express_EU_membership_cost_budget_estimate_regulation_CAP-2471)

- Indirektne procjene – na osnovi istraživanja u SAD i Nizozemskoj koja pokazuju da su troškovi regulative oko 10% BDP-a – ukazuju na to da bi troškovi zbog EU regulative u zemljama članicama (a oko dvije trećine svih zakona, odredbi, odluka i politika dolaze iz EU; tu treba primijetiti da dio toga ne košta ništa, a dio je potreban) iznosili oko barem oko 20000 milijuna eura (kao što navodi Civitas, drugi izvor po redu gore) tj. gotovo 350 eura po glavi stanovnika (Izvor: BRTF (Better Regulation Task Force), 2005)

POLITIKE (PRIMJER ENERGIJE)

Troškovi imbecilnih zelenih politika ne znamo da li spadaju u regulativu ili ne, ali kako su bespotrebni, rekli bismo da spadaju.  U Velikoj Britaniji procjene su da te EU politike prosječno dodaju barem oko 100 funti troškova (izvor: http://fullfact.org/factchecks/energy_bills_prices_climate_change_taxes-2758) godišnje po domaćinstvu.  Ako uzmemo da prosječno domaćinsto ima tri osobe, onda bi to bilo oko 35 funti ili 40 eura po osobi.

ZAKLJUČAK

Činjenica je – vidi se iz broja zakona, uredbi, mjera, i standarda – da je birokracija i regulacija u EU izvan svake kontrole.  A to je jednostavni razlog zašto nitko ne može znati o kolikim se troškovima radi.  Normalno za važnije mjere rade procjene utjecaja (cost and benefit analysis), ali čak ni ta istraživanja nisu pouzdana.

Ono što je sigurno je slijedeće (vidi grafički prikaz ispod) – da broj zakona, uredbi, odluka i drugih legislativnih akata (tu ne spadaju standardi) raste neviđenom brzinom, tako da u situaciji kad svaki dan izađu 3 nova dokumenta, trošak svega je naprosto nemoguće procijeniti.

Regulativa bez kontrole

Ali glavni razlog zbog kojeg zapravo ne trebamo izračunati troškove u detalje je prilično sigurna tvrdnja (članci na vrhu stranice) da bi pogodnosti od pridruživanja bile vrlo male, gotovo neznatne (ili možda nikakve).  Čak i u slučaju da pretpostavimo da su troškovi regulative i (samo) energentske politike vrlo niski (recimo 200 eura po glavi stanovnika godišnje), to je gotovo sigurno više od pogodnosti pridruživanja.

Zato smatramo da je vrlo moguće da u slučaju kad se uračunaju troškovi regulative i energetskih politika, Hrvatska od pridruživanja ne bi imala baš nikakve koristi.

Brzi pregled ugovora o pristupanju i dodatka aneksu 5.

Ovdje ćemo izlistati par detalja iz ugovora (možete ga skinuti ovdje) koji nam se čine interesantniji:

• U Europsku investicijsku banku moramo uplatiti 42 720 000 eura (u pet godišnjih rata do 2018. – tko zna da li će euro do tada postojati!).
• “Prosjački džeparac” iliti cash flow facility od 75 milijuna u 2013. i 28,6 u 2014. stvoren je kako bi nam omogućio da preživimo do 2015.  To je stvarno ponizujuće… Isplaćivat će se mjesečnim rata, stoga “prosjački džeparac”.
• Kvota za šećer od 192,877 tisuća tona godišnje (nešto više od starih figura od 180 tisuća tona).
• Od 2014. naši carinici će moći pretraživati one koji ulaze u Hrvatsku iz drugih EU zemalja kako bi utvrdili da li kod sebe imaju više od 300 cigareta (tko ima, morat će platiti hrvatsku trošarinu).  Isto od početka 2014. minimalna trošarina na cigarete bit će 77 eura na tisuću komada.
• Za Hrvatsku maksimalni iznos europskih fondova koji će primiti neće prijeći  3,5240% njenog BDP-a (a od toga se mora odbiti naš doprinos EU proračunu kako bi se izračunali neto transferi).
• Sloboda kretanja radne snage (strana 141. u Ugovoru) opisuje kako će to funkcionirati.  U biti bit će tranzicijski period od par godina, slično kao što su imali Bugari i drugi.  Austrija i Njemačka će postepeno otvoriti svoja tržišta rada za naše zidare, čistače-ice, zaštitare, negovateljice i neka slična zanimanja, a ovisno o njihovim pravilima i mi imamo prava donijeti iste mjere. [Ispravak (2011/9/23): originalno rekli smo "ranije", a trebali smo "kasnije" tj. postepeno.  Zanima nas možemo li i mi tako ograničavati dolazak na rad Bugarima i Rumunjima, recimo.  Nismo protiv ili za takvu mogućnost nego nas jednostavno zanima kako je to uređeno.]
• Poljoprivredna zemlja se neće moći prodavati fizičkim stranim osobama (ukoliko izmjenimo zakon koji to zabranjuje) do 2020., ali firme će moći kupovati zemlju. Ali… ali… poljoprivrednici iz EU mogu se doseliti u RH i onda tu kupiti poljoprivrednu zemlju kao i domaći.  To je nešto kao rupa, ali ako se razumno razmotri, naravno da ne možemo poljoprivrednicima koji se dosele u RH zabraniti kupovinu zemlje – to bi bilo isto kao i tvrtki BMW dozvoliti investiranje u RH ali zabraniti im kupovinu struje.
• Poskupit će avionske karte zbog glupe kontrole emisija.  To vrijedi i za domaće i za strane letove.
• U dijelu o kontroli zagađenja, doslovno svi veći zagađivači dobili su odgode uvođenja boljih filtera ili pročišćivanja otpada.  Recimo, Plomin može i dalje zagađivati više od EU standarda sve do 2018.  Isto važi i za rafineriju u Sisku.   Eto koliko se brinu o zdravlju ljudi!
• Brodogradilišta moraju smanjiti kapacitete za civilnu proizvodnju, a jedan – pazite ovo – od načina (osim zatvaranja) je prenamjena za vojnju proizvodnju.  Sad znamo zašto je premijerka prije par dana galamila kako će se naveliko proizvoditi brodovi za vojne namjene…   Brodogradilišta neće smjeti primiti nikakvu državnu pomoć u slijedećih 10 godina od dana privatizacije.
• CMC Sisak mora vratiti pomoć od gotovo 20 milijuna kuna koju su u prošlim godinama primili od države, i to s kamatama.
• Posuđujemo euro-kredite za CO2 emisije zbog propusta da poštujemo beskorisni Kyoto dogovor o kontroli emisija (o tome smo pisali ovdje)

Dodatak aneksu V ima samo podužu listu lijekova.

Povlačenje (istupanje, izlazak) iz EU

Prekjučer smo komentirali članak H-Altera o EU koji tvrdi da je EU dežurni žrtveni jarac u Hrvatskoj.  Pri samom kraju članka tvrdi se kako se iz EU uvijek može izaći, a s time smo se složili, no upozorili smo da nije tako jednostavno (a kad je zemlja članica euro-zone to je onda još teže).

Kako na svojim blogovima počesto citiramo Wikipediaju (tako bi trebalo pisati, jer nam se ne čini u redu da možemo deklinirati strano ime – onda čitatelj teško može pogoditi kako to ime glasi u nominativu, no možda ćemo slijedeći puta biti lijeni i napisati “Wikipediju”), najveću zbirku netočnih informacija na svijetu, odlučili smo prevoditi tamo, a svoje prijevode onda lijepiti ovdje.

Dolje je prvi dio nacrta prijevoda engleskog članka Povlačenje iz EU (http://en.wikipedia.org/wiki/Withdrawal_from_the_European_Union).  (Kažemo prvi dio nacrta, dakle prijevod još nije gotov).  Već i takav kakav jest on onima koji se ne snalaze u stranim jezicima pomaže shvatiti kako H-Alterov članak čitatelje u stvari dovodi u zabludu.  Kao što smo rekli u komentaru na članak, vidi se da to ne bi bilo lako.

Kako nema pravog precedenta (prethodnog slučaja) možemo samo nagađati što bi se dogodilo, no vjerujemo da bi Hrvatska morala vratiti ogromna financijska sredstva (koja naravno nemamo, što znači još veći dugovi ili – kao u slučaju Grčke – prisilna privatizacija “ostatka ostataka” državnog vlasništva).   Ne sumnjamo da bi dio novca koji bismo morali vratiti bio novac iz raznoraznih fondova, a onda i naš dio duga u Europskoj centralnoj banci (ECB) koja ovih dana gomila loše dugove brže nego hrvatska vlada.

Hrvatska Vlada i Sabor nisu napravili stručnu studiju koja bi građima pomogla procjeniti troškove mogućeg povlačenja iz EU, ali se zato novac troši (na milijune kuna iz proračuna za 2011.) za kampanje koje promiču (samo) dobre strane članstva u EU.  Naravno, ne postoji niti jedna novija studija koja procjenjuje utjecaj članstva na Republiku Hrvatsku – niti gospodarske, niti druge.  Situacija je katastrofalna.

—–

Obnova (2011-7-13): članak smo preveli u cijelosti i ukoliko ga ne skinu, možete ga naći na http://hr.wikipedia.org/wiki/Povlačenje_iz_Europske_unije

—–

Povlačenje iz EU

Povlačenje iz Europske unije je pravo članice Europske unije (EU) na temelju članka 50.  Ugovora o EU: “Svaka država članica može odlučiti da se povuče iz Europske unije u skladu sa svojim ustavnim zahtjevima”.  Nijedna država se još nije povukla, iako su ovisna područja ili polu-autonomna područja napustila EU.  Od tih, samo Grenland izričito je glasovao za napuštanje organizacije prethodnice EU, EEZ (Europska ekonomska zajednica) u 1985.  Jedina država članica koja je održala nacionalni referendum o povlačenju bila je Velika Britanija 1975. godine, kada je 67,2% birača odlučilo ostati u Zajednici.

Postupak za povlačenje iz EU

Prije nego je Lisabonski ugovor stupio na snagu 1. prosinca 2009. u Ugovorima ili zakonima Europske unije nigdje nije bila spomenuta sposobnost države članice da se dobrovoljno povuče iz Europske unije.  Europski ustav je predložo takvu odredbu, a nakon neuspjeha da se ratificira Ugovor o Ustavu za Europu, ta odredba bila je uključena u Lisabonski ugovor.

Ugovor uvodi izlaznu klauzulu za članice koje se žele povući iz Europske unije.  Prema Članku 50, države članice će izvijestiti Europsko vijeće o svojoj namjeri o istupanju iz Unije i o ugovor o povlačenju će biti predmet pregovora između Unije i te države.  EU ugovori će se prestati primjenjivati u toj državi od datuma ugovora o istupanju ili, u nedostatku toga, u roku od dvije godine od obavijesti danoj EU, osim ako se država i Vijeće slože produžiti taj rok.  Ugovor o istupanju se sklapa u ime Unije od strane Vijeća i utvrđuje način istupanja, uključujući okvir za budući odnos države koja istupa s Unijom.  Sporazum mora odobriti Vijeće, djelujući kvalificiranom većinom, nakon dobivanja suglasnosti Europskog parlamenta.  Bivše države članice koje traže da se vrate u Europsku uniju biti će podvrgnuti istim uvjetima kao i bilo koje druge zemlje podnositelja takvog zahtjeva.

Članak 311a, koji je uveo Lisabonski sporazum, omogućuje francuskim, nizozemskim i danskim prekomorskim teritorijama da svoj status mogu promijeniti lakše nego prije i to više ne zahtijeva izmjene Ugovora. Umjesto toga, Europsko vijeće može, na inicijativu države članice u pitanju, promjeniti status prekomorske zemlje ili teritorija (na engleskom, OCT) u udaljenu regiju (na engleskom, OMR) ili obrnuto.

Prošla povlačenja

Neki bivši teritoriji Europske unije prekinuli su službene veze s EU-om kada su stekli neovisnost od svoje vladajuće zemlje ili su prebačene u status ne-članica EU.  Većina tih područja nisu bila klasificirana kao dijelovi EU-a, ali su najviše povezana s statusom prekomorske zemlje ili teritorija i EZ zakoni se općenito nisu primjenjivali u tim teritorijama.

Neki trenutni posebni teritoriji država članica i Europske unije promijenili su ili su u procesu mijenjanja njihovog statusa iz takvog gdje se EU zakoni primjenjuju u potpunosti ili s ograničenim iznimkama, u onaj gdje se EU zakoni uglavnom ne primjenjuju.  Proces se također može odvijati u suprotnom smjeru.  Postupak za provedbu tih promjena Lisabonski ugovor učinio je lakšim.