Prosjačenjem izborili oko €150 po glavi, istovremeno dobili €100 milijuna novog duga

O €687,5 (ili čak €800) milijuna europskog proračunskog novca iz druge polovice 2013. godine (ako se pridružimo) svi su mediji naveliko izvještavali.   Pitamo se da li se itko sjeća koliko ćemo morati uplaćivati?  €267,7 milijuna.   O tome smo mogli čitati, recimo, u Vjesniku, pod bombastičnim naslovom “Za euro koji daje u Unijin proračun, Hrvatska od EU-a dobiva tri“:

Zatim, zajamčeno je 100 milijuna eura, a budući da Hrvatska u europski proračun uplaćuje 267,7 milijuna eura, što je iznos o kojem se ne pregovara, Hrvatskoj za jedan euro uplaćen u proračun Unije, EU isplaćuje tri eura.

U izvještaju Europskog vijeća (“Accession Conference at Ministerial level closes negotiations with Croatia” od 30.6.2011.), pak čitamo da je Hrvatska delegacija u stvari pokušala pregovarati i isprosjačiti još koji euro….   Evo što su nam tom prilikom EU pregovarači rekli:

EU je pažljivo razmotrila zahtjev Hrvatske za primjenom prijelaznih korektivnih mjera u odnosu na uplate Hrvatske u EU proračun.  EU je podsjetila da će se stečevina vlastitih sredstava [RefProtEU - vidi ovo] u potpunosti primjenjivati ​​na Hrvatsku nakon pristupanja, te naglasila da se plaćanja u EU proračun koje Hrvatska mora napraviti moraju dogoditi u skladu s relevantnim stečevinama.  U tom svjetlu EU smatra da, kako bi se ublažio utjecaj pune primjene pravila vlastitih sredstava na Hrvatsku i vremensko kašnjenje između obveza izdvajanja i stvarnog plaćanja, osobito u prvoj godini pristupanja, posebna privremena “sredstva novčanog toka” trebaju biti stavljena na raspolaganje Hrvatskoj kako bi se poboljšala njezina neto proračunska pozicija, i to kako slijedi: €75.000.000  u 2013, a €28.600.000 u 2014.

Zbog prosjačenja – ili je to možda tek show za gledatelje, nakon što su posegnuli za džepom i dali nam oko €100 milijuna sitniša – uslijedila je i packa:

EU je također naglasila da je zaštita financijskih interesa Europske unije od najveće važnosti, a time i potcrtala važnost da Hrvatska osigura, i to pravovremeno, da se uspostave potrebni kapaciteti i strukture za dobro upravljanje i učinkovitu kontrolu EU financijskih instrumenata u skladu s pravnom stečevinom EU.

Pitamo se da li svi prosjače na taj način ili je to svojstveno samo našoj zemlji.  Ako se radi o ovom drugom: što to govori o održivosti zemlje koja očigledno ne može preživjeti do kraja 2013. bez sezonskog popusta?  Iluzorno je očekivati da bi kao takva Hrvatska imala bilo kakvu snagu u pregovorima.  U biti, Hrvatska čini što nam EU govori.  To je još jedan od mnogobrojnih aspekata koji čini se nikog više ne uzbuđuju….  A onda će građani morati činiti što im država govori.   Eurokrati i njihovi “ovlašteni distributeri” u domovini cvjetat će od sreće.

Što se tiče samog iznosa novca, on izgleda ogroman (na stotine milijuna!), no ipak:

1. Kad se odbiju jednokratne isplate i slično, recimo da se radi o iznosu od 600 milijuna eura godišnje.  Podijeljeno s 4,2 milijuna to je 142 eura po glavi stanovnika.   Za Sloveniju se pokazalo da “profitiraju” u iznosu od 100 eura po glavi.  €150 eura po osobi nas neće spasiti.
2. Optimisti ne bi smjeli zaboraviti da €150 po osobi u stvari nije €150 po osobi.  To je u prosjeku.  Prema pravilima i sporazumima, tih par stotina milijuna eura godišnje morat će se stući na gluposti kao što su poticaji na poljoprivredu i slično.  To najprije znači da će seljaci nastaviti primati subvencije (recimo, €1.000 po glavi), a onda da će hrana poskupiti.  Dakle posve je moguće da će uprkos tim novcima standard građana u cjelini – opadati.
3. Isto tako valja primijetiti da nam je u sklopu 35. poglavlja (isti izvještaj Europskog vijeća spomenuti gore) EU posudila 7 milijuna tona CO2 kredita (isto vidi ovdje) jer smo – vođeni glupom željom za pridruživanjem – potpisali Kyoto protokol o kontroli CO2 emisija, koji Vlada onda nije mogla ispuniti!  Ne znamo koliko je cijena dozvole za emisiju tone CO2-a, ali pretpostavimo li (povoljnu) cijenu od 15 eura po toni, onda je to novi dug od 100 milijuna eura koje moramo vratiti od 2013. do 2020. godine.  Da nismo namjerili u EU (ili da smo bili malo pametniji i ostali izvan Kyoto-a), ne bismo morali u taj dug.  Taj iznos od 100 milijuna članci kao onaj što ga je objavio Vjesnik uopće ne spominju.
4. Kao što smo rekli u članku o Sloveniji, postoji čitav niz troškova koji se ne spominje.   Mediji često samo prenose vijesti, a nitko se zapravo i ne trudi provjeriti činjenice ili, strahote li, pokušati iskopati kakav novi detalj s euroskeptičnim predznakom!  Naprimjer, vezano u prethodni paragraf i globalno zatopljavanje: zbog pritisaka EU da smanji CO2 emisije, danas čitamo da će Velika Britanija plaćati puno više za struju kako bi primamila zelene proizvođače energije.  To će naravno koštati više, tako da će cijena struje u Velikoj Britaniji porasti između 35 i 50%.  Prema procjenama stručnjaka, to poskupljenje će najviše pogoditi britanske penzionere.  Kod nas su ovih dana cijene struje porasle, a to je tek početak.

Mediji o fiskalnim transferima izvještavaju nepotpuno, a često i netočno čak i kad je točna informacija dostupna na Internetu.   Iz ovog i drugih nedavnih članaka na temu fiskalnih transfera mislimo da je lako vidjeti da su fiskalne prednosti članstva minimalne, a ukupne financijske prednosti članstva jako male.

Reuters: Europski energetski plan prijeti ugljičnim milijardama

Prema članku (na engleskom) Reutersa,

Tržište ugljičnih emisija Europske unije tokom slijedećih godina moglo bi biti poplavljeno suvišnim dozvolama za emisije, što bi srušilo cijene 50% i vlade lišilo milijardi u proračunskim prihodima, kažu EU izvori.

Ono što je jako važno u gornjem paragrafu prepoznati jest:

• Nigdje se ne spominje zagađivanje i klimatske promjene (koje su – valjda, jer sad više nismo sigurni – bile glavni razlozi za tržište emisija).
• Vlade i trebaju biti lišene prihoda.  Novac treba ostati građanima (potrošačima) koji bi prema planu platili u punom iznosu, a sad će moći uštedjeti.
• Ni riječi o građanima koji na kraju krajeva, kroz više cijene proizvoda i usluga, plaćaju sve te poreze.

Dozvole se troše zato što regulirane tvornice otpuštaju puno manje ugličnih plinova nego što se planiralo (što je dobro), no to je sad odjednom postalo loše.   A loše je zato što će prestanak daljeg ulaganja u smanjenje emisija pogoditi zelene industrije u Danskoj i Njemačkoj (zašto bi nas to trebalo biti briga?) i zato što debele vlade neće dobiti sve te milijarde od građana.  Stoga zeleni, keynesijanci i birokrati ovih dana guraju novu direktivu Europske komisije koja će propisati nove, strožije standarde potrošnje energije u zgradama, vozilima i – što je naročito kontroverzno – industriji (zato što je industrija već regulirana emisijskim šemama (na engleskom, ETS), ali koje – kako vidimo – ne prikupljaju dovoljno novca).

Što se događa s emisijama dobar je primjer par značajnijih problema Europske unije: totalitarni zeleni, pomahnitala socijalna država i prekomjerno uplitanje države u život ljudi.

MVPEI: Zašto u Europsku uniju?

Večernji list donosi članak o komunističkom (kako oni kažu) oglasu MVPEI-a pod nazivom “Zašto u Europsku uniju?”.

No, u članku g. Mladena Ivkošića ima nekoliko elemenata koji i sami podsjećaju na jedan od -izama:

Da je u Hrvatskoj bilo pameti i sposobnosti, ne bi bile prodane Pliva i Ina nego bi se te dvije velike tvornice širile kupnjom sličnih tvrtki u regiji. Ne bi bio prodan ni TH-T. A pogotovu bi se nastojala sačuvati financijska suverenost pa se ne bi prodalo više od 90 posto banaka.

Državne firme koje nisu od kritičnog značaja (npr. sigurnost) i trebaju biti prodane!  Pa što država ima raditi u proizvodnji tableta ili postavljanju telefonskih linija?  Firme i banke su prodane jeftinije nego što se moglo, a zna se i zašto – upravo zbog oligarhijskog totalitarizma koji je 90-ih godina prošlog stoljeća vrlo uspješno sprječavao funkcioniranje pravne države.  Još je zanimljivija ideja o širenju u regiji.  Čime – kreditima financiranim novcem poreznih obveznika?   Ne, hvala.

Usput, ovo nas podsjeća (općenito, i ne odnosi se na pisca članka) na neke u Hrvatskoji koji bi se širili po regiji (i gospodarski i politički), a isti se protive prodaji naših firmi najboljem kupcu kad je on, pogađate, stranac.  Pitanje: kad je bolje prodati firmu onom koji plaća manje?  Točan odgovor glasi:  kad je to u državnom interesu!

Članak dalje tvrdi:

Primjera ima napretek, a zaključak je jedan: Europska je unija zajednica u kojoj se bitka za državne interese bije kao da Unije i nema, a Unija i postoji zato da u njoj pravila i mjerila određuju najmoćniji. Baš ništa ne jamči da se poslije ulaska u Europsku uniju naš dug inozemstvu neće povećavati kao što se povećava od 2000. godine, pa bismo o tim najmoćnijima bili još ovisniji, bili bismo u još većem dužničkom ropstvu i još depresivnija kolonija.

Kako smo rekli gore, smatramo da takozvani “državni interes” ne postoji u smislu koji koristi g. Ivkošić.  Državni interes postoji u fašizmu, nacional-socijalizmu i sličnim sustavima, a u slobodnom društvu postoji samo privatni interes svakog pojedinca.  Nadalje, u dužničkom smo ropstvu već i danas i to – ne u potpunosti, ali većim dijelom – upravo zahvaljujući tome što građani već gotovo 20 godina glasaju za “državni interes” (ili “nacionalni interes”) pod čijom se maskom nezakonje odvijalo i odvija.

Evo naše kritike s pozicije slobodnog tržišta:

1. Bolji život: 

U cjelini ne vjerujemo da bismo vidjeli puno promjena.  Manjini bi bilo odlično, jednima malo bilo bolje, drugima malo lošije.  Ako MVPEI ima rad ili istraživanje koje su izradili neovisni stručnjaci, možda ćemo vjerovati.  Ovako, to je zasad tek njihova riječ protiv riječi svih ostalih.

2. Odluke se više neće donositi bez nas:

To je teoretski točno, ali u praktičnom smislu netočno jer imat ćemo (vidi detalje u poveznici u članku Ako pristupimo EU, kruh i mlijeko poskupit će najmanje pet posto) tek 10-ak od gotovo 600 zastupnika u EU parlamentu.  Neće puno bolje biti ni u drugim tijelima EU.  Usput: odluke se i danas – u Saboru i Vladi – donose bez “nas”.

3. Hrvatski jezik kao službeni jezik EU:

Pa što?  Da li to znači da domaće škole sad mogu ukinuti učenje stranih jezika zato što će stranci koji dolaze na godišnji u RH već od 2015. početi šprehati hrvatski?  Ili da će EU prisiljavati Španjolce da uče hrvatski?  Glupost!

4. Slobodan pristup europskom tržištu od 500 milijuna potrošača:

To postoji i danas, uz minimalne carine i druge mehanizme Svjetske trgovinske organizacije.  [Dopuna: istu pjesmu pjeva i novi premijer Milanović]

5. Hrvatska agrikultura bit će konkurentnija: to nije istina. 

Problemi agrikulture su domaći (previsoka opterećenja, netržišno ponašanje proizvođača, itd.).

6. Europski fondovi u hrvatskom džepu:

Tome se protivimo (i davanju i uzimanju), a u cjelini vjerujemo (vidi domaće radove na tu temu koji se mogu naći na Internetu) da bi utjecaj bio tek oko 0,5% BDP-a, što u usporedbi s cijenom gubitka slobode i demokracije nije dovoljno dobro.

7. Efikasnija država i lakše ostarivanje prava:

Ako Vlada to ne može ispuniti danas, zašto ne raspišu izbore?  Možda nam to uspije i prije EU, s novom vladom i novim Saborom?

8. Hrvatski studenti moći će lako studirati u inozemstvu:

To svi mogu i sada, jedino što moraju platiti (a to bi trebali u svakom slučaju).  Usput, gdje je statistika o tome koliko studenata se vrate u RH nakon završenih studija u inozemstvu?  Trideset i dva?

9. Bolja zaštita okoliša:

To je istovremeno i apsurdno i netočno.

Već smo pisali o tome kako nas ništa ne sprječava da prepišemo sve EU zakone o zaštiti okoliša.  Isto tako ništa nas nije sprječavalo u 1991., 2001. i 2011., ali to svejedno nismo učinili.   I ne samo to.  Pogledate li članak povezan iz članka Ako pristupimo EU, kruh i mlijeko poskupit će najmanje pet posto, vidjet ćete da je jedan od “uspjeha” u dosadašnjem pristupnom pregovaranju to da se primjena EU pravila o zaštiti okoliša u stvari odgađa u najkritičnije zagađenim dijelovima Hrvatske, što je samo po sebi skandalozno!  Na kraju, preporučujemo da pročitate kratki članak o zakonima u EU – upravo taj članak ima primjer kako zaštita okoliša (ne) funkcionira u EU.

.

Nažalost, većina domaćih euroskeptika protivi se pridruživanju ne zbog gubitka sloboda, već zbog toga što bi pristupanje uvelike smanjilo njihove šanse za zastupanje – kako to kaže g. Ivkošić – “državnih interesa” na domaćoj političkoj pozornici.  Takvi glasovi protiv pridruživanja, koliko god korisni u borbi euroskeptika protiv EU, tek su europski Mini Me na domaćoj sceni.

Ovaj blog protivi se pridruživanju iz potpuno suprotnog razloga: manjkava kakva jest, naša demokracija još uvijek ima priliku početi poštovati slobode pojedinca te omogućiti slobodno tržišno natjecanje.  EU to niti može, niti želi učiniti.  Doista, zašto u Europsku uniju?

-

[25.12.2011.] Dopuna: nova stranica Zašto treba glasati protiv pridruživanja sadrži potpuniju listu primjera i komentara na navodne koristi od pridruživanja.