Vladina propaganda o europskom roamingu je hrpetina gluposti

Cijelo vrijeme tvrdimo da je propaganda o boljim cijenama za potrošače u EU zapravo mit, a rekli smo i zašto:

1. Prevelika regulativa (naravno, to je tipično za nedemokratske režime).
2. Socijalna država i socijalizam su nespojivi s tržišnim ponašanjem i liberalnim kapitalizmom koji je najbolji za potrošače.
3. Prevelika uloga države i uplitanje u sve i svašta rađa moćnu birokraciju, a to stvara odlične uvjete za korupciju, jer svaki naštimani zakon ili odredba (a hvala bogu, u EU ima ih više od 100 tisuća) firmama može donijeti (ili izgubiti) na milijune ili desetke milijuna eura zarade (zato se lobiranje jako isplati – naravno firmama, ne potrošačima).

Što je najsmješnije, hrvatski socijalistički potrošači zapravo vjeruju kako ih vlada štiti od izrabljivanja od strane  gramzivih kapitalista.  Dijelom za to snosi odgovornost i sama vlada (evo vidimo da Ministarstvo europske istine (MVPEI) širi propagandu kako će potrošači u EU biti “zaštićeni” i imati “prava“), ali većim dijelom za to su krivi sami potrošači jer odbijaju prihvatiti liberalni kapitalizam i zapravo žele da se vlada i država općenito miješa u sve i svašta.

No prijeđimo na najsvježiji i aktualni (zato što se pojavljuje u državnoj propagandi) primjer: roaming troškovi za mobilne telefone.

Troškovi roaminga u EU

Ministarstvo europske istine u dokumentu “Što donosi članstvo u EU” kaže ovako (čitajte pažljivo i razmišljajte što to znači, jer poslije svake rečenice slijedi komentar):

Pristupanjem Europskoj uniji i hrvatski će korisnici usluga mobilne telefonije profitira­ti od europskih pravila o ograničenju cijena poziva u roamingu koja će se tada primje­njivati i na hrvatske operatore.

Zašto vlada nije u stanju danas (ili zašto to nije napravila prije 10 godina) primijeniti te propise (propisi se primjenjuju samo na domaće operatere) kako bi građane “zašitila” i omogućila im da “profitiraju”?  Odgovor je naravno jednostavan.  Zato što ograničavanjem konkurencije vlada pogoduje domaćim firmama koje na idiotima koji vjeruju vladi sasvim pristojno zarađuju.

To znači da više  neće  biti  strahovanja  od  telefonskoga računa  nakon  povratka  iz  inozemstva.

Zašto danas – u vlastitoj državi – moramo strahovati od telefonskih računa?  Tko je za to kriv?  Da nisu možda “strane banke” ili masoni?  Ne, dragi potrošači, radi se o hrvatskoj vladi koja je do (predviđenog) ulaska u EU telekom firmama dala zelenu kartu za iživljavanje nad potrošačima, što indirektno odgovara i državi – što veći telefonski računi, to veći iznosi novca koji se preraspodjeljuje kroz račune vlade .

Od 2010  godine uvedena je naime maksimalna naknada  u  roamingu  od  0,39  €  za  odlazni poziv, a 0,15 € za dolazni poziv te 0,11 € za slanje SMS­poruke. Od srpnja 2011. godine te će naknade biti dodatno smanjenje (mak­simalno 0,35 € za odlazni poziv u roamin­gu, a 0,11 € za dolazni poziv). Cilj je do 2015. potpuno izjednačenje cijena poziva u roam­ingu i nacionalnih poziva.

Zašto nije cilj to napraviti već sutra?  Ili u 2001.?  Zbog istog razloga zbog kojeg vi danas u RH plaćate veće cijene!  Operateri su lobiranjem odgađali dolazak slobodne konkurencije u roamingu već 10-ak godina.  I sad se “cilj” konačne eliminacije iživljavanja i postepenog obuzdavanja mobilnog kartela predstavlja kao teška pobjeda države nad izrabljivačkim kapitalizmom! Jeste li se ikad pitali zašto država zakonima ili ponašanjem ograničava i visko regulira broj telefonskih firmi i njihov djelokrug rada?

No da ne skrećemo s teme: ako znamo da je EU u stanju poslati u zatvor poslovnog čovjeka koji oglašava da voda sprječava dehidraciju, zašto je nepojmljivo da bi ista vlada mogla ne prisiliti nekog da nešto učini, nego jednostavno dozvoliti konkurenciji i kapitalizmu da učine svoje svoje?  Isto kao i u RH, zato što su im primarni interesi da “surađuju” s lobistima i kartelima, a ne da potrošačima i ljudima koji se na tržištu žele natjecati jeftinijim i boljim uslugama i proizvodima osiguraju pravo od slobode od državne prisile.

Lobiranje

Evo što na temu tih “ciljeva” piše današnji SEEbiz:

Angelika Niebler, njemačka zastupnica … kaže da se ne bi trebalo naplaćivati više od 20 eurocenti po minuti za odlazne pozive te 7 eurocenti po minuti za dolazne pozive. To je mnogo jeftinije od Komisijinog prijedloga o 32 i 11 eurocenti.

Da li smo to dobro vidjeli?  Komisija predlaže oko 50% veću cijenu roaminga kako bi zaštitila jadnog potrošača?

Neki zastupnici žele ići i dalje pa tako nizozemska zastupnica Judith Merkies želi predstaviti amandman kojim bi se tražilo potpuno ukidanje roaminga u EU-u do 2014.

Operateri mobilne telefonije intenzivno lobiraju protiv prijedloga, te predlažu i neke alternativne pristupe ali Komisija, zastupnici i zemlje članice željeli bi da se postigne novi dogovor prije nego istekne aktualna regulativa o roamingu 1. srpnja ove godine.

Ah, kakvog li iznenađenja, operateri lobiraju!  Vjerujemo da i građani lobiraju za smanjenje cijene – možete misliti koliko je to djelotvorno kad je plan komisije da maksimalne cijene budu 50% više od “razumnih” (prema mišljenju mnogih parlamentaraca)!  A još se valja sjetiti da parlamentarce nitko niti ne pita za mišljenje jer komisija će odlučiti i bez njih.

Svijet i tehnologija

Nećemo sad pisati znanstveni rad nego samo želimo s par primjera pokazati kako je propaganda Europske komisije i domaće vlade potpuna gluposti.  To je primjer Singapura i Malezije.

Za one koji ne znaju, to su dvije samostalne države koje nisu u nikakvoj političkoj uniji.

1.   Vlasnici singapurskih SIM kartica koji putuju u Maleziji za pozive u Singapur od 1.5.2012. plaćat će oko 27 euro centa po minuti, a slično je i u obratnom pravcu.  A Europska komisija vas planira od slijedeće godine početi “štititi” cijenom od  32 europska centa tako da možete “profitirati”, kako to kaže Ministarstvo istine.  (Istina je da je cijena poziva koje ljudi na ta dva tržišta primaju skuplji od predviđenih europskih cijena primanja poziva, ali (a) čovjek može odbiti poziv i odmah ga uzvratiti i (b), radi se o dvije države i telefonskim pozivima koji su (za razliku od poziva u EU) još uvijek međunarodni).

2.  Privatne firme (nezamislivo – pa tamo postoji konkurencija!) otišle su korak dalje.  Malezijski U Mobile i singapurski Starhub dogovorili su se da međusobno ne zaračunavaju roaming.   Tako da vlasnik U Mobile SIM kartice u Singapuru plaća pozive po istoj cijeni kao i Starhub-ovi domaći potrošači.  A cijene su “normalne”.  Recimo korisnika SIM kartice U Mobile-a u Singapuru pravljenje međunarodnog poziva u Maleziju koštalo oko 24 euro centa, a primanje poziva (bilo iz Singapura bilo iz inozemstva) na malezijski broj koštalo bi oko 13 euro centi po minuti.  Evo cijene (ali u malezijskoj valuti) – You Pay kolumna je cijena koju smo upravo spomenuli, a zadnja kolona je samo za usporedbu s konkurentima.

Malezijski operater U Mobile - cijene roaminga u Singapuru

Dakle za kupce U Mobile-a i Starhub-a roaming već danas više ne postoji.  Istovremeno klauni iz Europske komisije “bore se” za naša “prava” kako bi oni koji požive i prežive europsku krizu jednog dana doživjeli socijalističku utopiju jedinstvenog tržišta bez roaming troškova.  A besramna hrvatska vlada, umjesto da šuti, te gluposti još ponosno stavlja u propagandni materijal kao da je Europska komisija otkrila točak.  Ha-ha-ha!  A vidite kako je jadnim Azijatima – žrvanj kapitalizma i konkurencije nemilosrdno melje…

3.  Singtel (najveći moblini operater u Singapuru) svojim potrošačima nudi jeftine roaming planove putem software aplikacije za mobilne telefone koja po primljenom pozivu pravi automatski callback (detalji na engleskom su dostupni ovdje).  (Sasvim je moguće da je tako nešto u EU zapravo ilegalno!).  A naravno svi su čuli za Skype i slične aplikacije koje ljudima omogućavaju da vrlo jeftino koriste telefon u većem broju azijskih zemalja – kad zakoni koje su donijeli isti ti birokrati ne bi zabranjivali slobodno postavljanje (što uključuje postavljanje za profit) bežičnih WiFi mreža, građani bi sami instalirali WiFI moreže posvuda i 90% vremena čovjek niti nebi trebao telefonski signal.  Naravno to nije dozvoljeno zbog jednog te istog razloga, ali je možda upakirano u ruho zaštite ovog ili onog.

4.  U istraživanju roaming troškova koje je napravljeno u Australiji ispalo je da su naskuplje zemlje za roaming … pogodite koje?  Naravno, EU, i to uglavnom što južnije to veći socijalizam, manja konkurencija i skuplje cijene roaminga.  Da li je nakon svega što smo napisali u ovom članku još potrebno navoditi izvor i citirati?  Ili je to nešto što je logično?

Zaključak

Jasno je da je ova tzv. pogodnost koju pruža članstvo zapravo pljačka zapakirana kao lijepi božićni dar.  Vrlo je jasno zašto i što se radi, i u čiju korist.  Što je posebno tragično ne radi se samo o roaming troškovima nego o svemu.  Isto je sa cijenama hrane, bankarskim uslugama, cijenama goriva, obnovljivom energijom, itd.  A povrh te pljačke ljudima se ograničavaju elementarne slobode – slobode od prava na prisilu.  Pravila za legalna imena sokova, kvota za sadnju vinove loze, dampinške carine za jeftinu robu koja pogoduje potrošačima (a štiti povezane proizvođače)  … i prije nego što shvatite, živjet ćete u totalitarnom drušvu.

[Usput, ovaj zaključak je i najveća razlika između razloga protiv EU koje ima autor ovog bloga u usporedbi s većinom domaće opozicije.  Kao što vidite, smatramo da je rješenje slobodno tržište, sloboda od prava na prisilu i mala uloga države.  Zato se tu i tamo kritički osvrnemo i na domaće europskeptike.]

Jedino nam  je žao što nemamo vremena o svim tim stvarima napisati po jedan ovakav članak.

Vladina propaganda o europskom roamingu je hrpetina gluposti, kao i 99% ostalog sadržaja iz propagandnog materijala Ministarstva istine.

Daljni koraci:

• Pogledajte zašto treba glasati protiv
• Pročitajte komentirane (naši komentari) propagandne dokumente koje su sastavili EU i MVPEI
• Pročitajte pokušaj autora da smisli par koliko-toliko dobrih razloga za pridruživanje
• Blog nedjeljnikomentar.wordpress.com sadrži “tržišne” komentare na događaje u Hrvatskoj, EU i svijetu, a video link (na desnoj strani u meniju ovog bloga) povezuje na YouTube stranicu autora koja ima 20-ak kratkih videa na hrvatskom koji govore o slobodi i slobodnim tržištima
• Pokušajte na referendum povesti barem jednog euroskeptika koji inače ne bi izašao na referendum; to je jedini način da glas NE odnese pobjedu

Glupost dana: europska birokracija je manja od hrvatske

SEEbiz prenosi propagandu iz domaćeg Ministarstva istine prema kojoj u EU nema više birokrata nego Hrvatska.  To je jedna od “korisnih” informacija koje Ministarstvo istine (MVPEI) gura građanima u nedavnim pamfletima (na ovom linku možete vidjeti važnije dokumente iz EPP-a (europskog propagandnog programa) i to anotirane s našim komentarima).

Koji su problemi s tom izjavom?

1.  Hrvatska i sama ima previše birokrata.
2.  Eurokrati ne zamjenjuju domaće birokrate, oni građane EU koštaju povrh svega što već plaćaju za nacionalne birokrate.
3.  Europski birokrati su puno skuplji.  Kad bi se gledalo po trošku, 7,9 milijardi koje navodi SEEbiz, to je gotovo pola hrvatskog proračuna za 2011., a troškovi osoblja su koliko se sjećamo manji od 20% proračuna, što znači da su više nego dvostruko skuplji.
4.  Europski birokrati zapravo teško da obavljaju bilo kakav koristan rad. Razmislite što još građanima treba, a da domaća birokracija ne radi? Već zapravo rade previše, i bolje bi nam bilo kad bi radili manje (tj. imali bi manje pravila, više prostora za slobodno poduzetništvo, manju korupciju) i trošili manje.

Za usporedbu, sve hrvatske autoceste, kad bi ih danas prodali, ne bi bile u stanju platiti za 6 mjeseci “rada” tih ljudi.  A svaki euro koji potroše znači euro manje svima koji privređuju.  Zato se ne treba čuditi što EU gubi konkurentnost i već 10 godina klizi u krizu koja sve više nalikuje situaciji iz SFRJ u kasnim 80-im godinama prošlog stoljeća.

Pogledajte ostale članke na ovom blogu ili najprije potražite članke o birokraciji, rasipništvu i korupciji pa ćete vidjeti o kakvim se štetočinama radi.  Recimo ovaj: Staljini su rekli ne: drski eurokrati odbijaju raditi malo duže.

P.S. Belgijski Standaard izvještava da barem 40% eurokrata zarađuje više od 80 tisuća eura godišnje.

http://www.standaard.be/artikel/detail.aspx?artikelid=873K66K7

Troškovi prekomjerne europske regulacije možda veći od gospodarske koristi od pridruživanja

Ovaj blog je u više navrata naglasio tužnu činjenicu da eurofoteljaši iz vlade (a osobito štetočinskog MVPEI-ja, koji naslućuju propast na dolazećim izborima i kao da planiraju odlazak u privatni (lobistički) sektor) nisu našli za shodno potrošiti 100 tisuća (ili manje) za izradu studije o gospodarskim učincima mogućeg pridruživanja i/ili nepridruživanja.

Neki prijašnji članci na temu koristi i štete od pridruživanja:

1. Obećanja o “profitabilnom” hrvatskom članstvu u EU
2. Prosjačenjem izborili oko €150 po glavi, istovremeno dobili €100 milijuna novog duga
3. U 2009. Slovenci iz EU proračuna dobili oko €100 po glavi stanovnika
4. Zabrinjavajući nedostatak informacija o financijskim i monetarnim aspektima pridruživanja (prvi dio)
5. EU: gotovo 100 tisuća zakona, ali manja prava

Kratki sažetak gornjih članaka:

• Naša amaterska (ali zasnovana na podacima iz domaćih i stranih studija – pogledajte u člancima) analiza procjenjuje da bi gospodarski učinci pridruživanja bili zanemarljivi.
• Uzimajući u obzir krizu koja će trajati barem još par godina, vjerujemo da koristi neće biti nikakve.
• U slučaju raspada eurozone ili kolapsa nekih članica nakon ulaska u EU, Hrvatska bi bila praktično gospodarski uništena.  U slučaju istog nakon hrvatskog ulaska u eurozonu (prelaska na euro), Hrvatska bi i sama snosila gubitke (kroz ECB) na dugovima tih zemalja.
• Ono što smo spomenuli, ali nismo pokušali kvantificirati, bili su troškovi europske regulacije.  Kako možete vidjeti u članku #5 gore, zakona, odredbi i standarda sad ima oko 100 tisuća.

Samo u ovoj 2011. godini parazitski birokratski aparat Europske unije izbacio je oko 1500 novih zakonskih akata, što ispada gotovo 3 na dan (ili gotovo 5 na radni dan, ako se uzme u obzir da rade svega par dana u tjednu).  Vidimo da je ukupni broj (desna kolona) sad veći od 100 tisuća.

Gotovo tri na dan

EU REGULATIVA

Regulativa koja najviše pogađa manje i srednje firme općenito obuhvaća slijedeće:

• Zaštita na radu
• Uvjeti posla i jednakopravnost pri zapošljavanju
• Zaštita potrošača
• Zaštita okoliša
• Porezi
• Opća pravila zajedničkog tržišta (standardi, kvote, itd.)
• Prikupljanje podataka i statistika

Svaka od tih kategorija stvara troškove firmama (to priznaju i domaći eurofili, jedino što je njihov recept još više birokracije i pravila kako bi se firmama “pomoglo” – iako sve te teškoće postoje upravo zato što se firmama “pomaže”!).

Dalje, osim vidljivog i očiglednog postoji i čitav niz nevidljivih troškova koji se većinom ne unose u procjene regulative.  Primjeri:

• Troškovne posljedice politika (npr. porezi i trošarine koje se prikupljaju za subvencije za obnovljive izvore energije)
• Sekundarni rast cijena koji utječe na rast cijena proizvoda (npr. trošarine za biogoriva poskupljuju ne samo sve transportne troškove, nego i hranu kao npr. meso, jer se kukuruz koristi za tov životinja)
• Dodatni troškovi državnog administrativnog aparata (da, istina je da se dio toga pokrije iz nekolicine beskorisnih europskih programa, ali troškovi zaposlenih, njihovih penzija i materijalni troškovi koje sami moramo pokriti sigurno da nisu beznačajni)

Zanimljivu tvrdnju pročitali smo u jednom od dokumenata na temu pretjerane regulative (THE EU SINGLE MARKET: FREE MARKETS, PROTECTIONISM AND EXCESSIVE REGULATION, Frits Bolkestein and Lüder Gerken, CEP) i ona glasi da se umjesto principa priznavanja lokalnih zakona zemlje porijekla proizvoda radi suprotno: uvode se “europski” zakoni za sve i onda regulacija postaje još kompliciranija, jer svaka zemlja vuče na svoju stranu, upliću se interesne grupe i lobisti, i onda regulacija postaje kakva jest.  To je u stvari dobar argument u korist slobodne trgovine s EU, i to kao suverena zemlja, znači bez pridruživanja.  (Zapravo je apsurdno da se članstvo u EU prodaje kao nešto što trebamo za slobodnu trgovinu.  Čemu onda služi Svjetska trgovinska organizacija)?

Prema jednom radu iz 2003. (EU Enlargement Costs, Benefits, and Strategies for Central and Eastern European Countries, Marian L. Tupy) Estonija je nakon pridruživanja morala uvesti carine (na proizvode zemalja izvan EU) na više od 10 tisuća proizvoda.  Zamislite samo koliki je to trošak u državnom aparatu.

PRIMJERI

Primjer 1: Flaširana voda

Najnoviji primjer apsurdnosti tih europskih pravila  koji imamo na ovom blogu je Europska komisija: zatvor za oglašavanje tvrdnje da pijenje vode sprječava dehidraciju, pa ćemo upravo od te vijesti napraviti jedan primjer.  U produžetku tog primjera, domaće firme koje prodaju vodu i koje imaju (ili bi mogle imati) nešto što možda sliči takvom oglašavanju sad moraju:

• Prevesti tu regulativu na hrvatski
• Platiti pravnicima da je prouče (naravno, znamo da mnoge već imaju pravnike, ali ne nužno one koji se specijaliziraju u europskim zakonima i domaćim zakonima koje kopiramo iz EU; u svakom slučaju čak i da ih imaju, stvar je u tome da nema takvih pravila, ne bi morali zapošljavati takve pravnike, ili barem ne toliko)
• Platiti agencijama da izrade novi marketinški materijal (oglase, brošure, Web stranice, itd.)
• Platiti pravnicima da sve provjere i odobre
• Organizirati novu marketinšku kampanju s “prikladnom” porukom

To vjerojatno nije sve, ali lako je vidjeti da u nekim slučajevima to može koštati do 50 tisuća eura po pravilu po firmi.  Čak i ona firma koja nema nikakvih spornih oglasa mora potrošiti par tisuća eura da bi provjerila da li su sigurni.  Dakle u slučaju da 10 firmi mora potrošiti oko 10 tisuća eura po svakom novom pravilu, to je 100 tisuća eura vrijednosti koja bi bila nepovratno uništena bez ikakvog povrata na investiciju njima, potrošačima ili društvu.  (Jedini koji to imaju koristi, naravno, su raznorazni ljudi iz “EU industrije pravila i regulativa”, a mislimo da upravo zbog tog razloga MVPEI-jci ovih dana pakiraju svoj padobran radeći s lobistima).

Kad vidimo koliko bogatstva uništi jedno pravilo, možete zamisliti koliko uništavaju sva pravila u cijeloj zemlji.  Zato podaci koje ćemo vidjeti, iako izgledaju prenapuhani, možda zapravo nisu.

Zapravo, rekli bismo da bi troškovi za hrvatske građane i firme (a po glavi stanovnika ili uposlenog) mogli biti još veći.  Zašto?  Jednostavno zato što je velik dio troškova fiksne naravi.  Iz gornjeg primjera lako je vidjeti da ili svaka firma mora imati “EU-pravnika” ili svaka mora platiti vanjskog “EU-pravnika”.  Nema veze da li firma koja prodaje mineralnu vodu ima 1000 ili 50 radnika.  To znači da je manjim i srednjim firmama nadproporcionalno teže, a kako je ogromna većina domaćih firmi manje i srednje veličine, to ih stavlja u sve nepovoljniji konkurentni položaj s obzirom na veće firme iz drugih zemalja EU.

Tako će firma koja na regulativu godišnje troši 100 tisuća eura i prodaje 10 milijuna boca vode u svaku bocu morati ugraditi trošak od  1 euro centa, a firma koja troši 200 tisuća eura i prodaje 30 milijuna boca imat će trošak regulative koji je za trećinu manji po prodanoj boci vode.  I tako će domaće firme – prvo manje, a onda i veće – pokleknuti pred većim domaćim, a onda većim stranim firmama.  Ovaj blog podržava slobodno natjecanje, ali bez prekomjerne regulative.

Osim takvih jednokratnih troškova, postoje i stalni troškovi (npr. ispunjavanje dodatnih formi, prikupljanje statistika, dodatne provjere i mjerenja zbog potrebe sukladnosti s europskim standardima, itd.) koji opterećuju ulazne troškove roba i usluga i tako povećavaju cijene mnogih proizvoda.

Primjer 2: (Loše) Vibracije

Ovo smo izabrali nasumice kao klasični (tj. tipični) primjer nametljivih eurokrata: odredba koja ograničava vibracije ruke do dnevne granice od 5 m/s2, a vibracije tijela do 1,15  m/s2. I sad ako kojim slučajem radite u građevinarstvu kao mali građevinski poduzetnik i imate jedan jedini stroj koji malo više vibrira, morate saznati da li je on ilegalan, a ako nije, onda bolje kupite novi, jer bi vas radnici mogli tužiti.   A kako izračunati?  Lako – postoji formula!  (Izvor na engleskom: http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:32002L0044:EN:HTML)

Mjerenje izloženosti ruke vibracijama zasniva se na izračunu vrijednosti dnevne izloženosti normaliziranom na osmo-satno izvještajno razdoblje A(8), izraženo kao kvadratni korijen sume kvadrata (rms) (ukupna vrijednost) vrijednosti ubrzanja ponderirane s njihovom učestalosti, a izmjerenom na okomitim osama ahwx, ahwy, ahwz na način na koji je to definirano u poglavljima 4  i  5 i Aneksu I iz ISO  standarda 5349-1(2001)

Idioti.

Primer 3: Autoprijevoznici

Ovaj izmišljeni primjer nije samo za autoprijevoznike, ali naslov je takav jer se valjda svatko može zamisliti u ulozi vlasnika male autoprijevozničke firme – (u principu) kupiš kamion i vozikaš se okolo.  Ali u EU za to nije dovoljno imati (ili iznajmiti) kamion i voziti od A do B, nego je preporučljivo biti pravnik inače bi mogli završiti u zatvoru (ili platiti velike kazne).

Pogledajte preporučene “osnove” regulative o cestovnom transportu: http://europa.eu/legislation_summaries/transport/road_transport/index_en.htm

Ako još niste pali u nesvijest, prisjetite se da je to tek mali dio pravila igre koje trebate znati da biste opstali u europskom autoprijevozništvu.  To je tek početak!  Jer da biste bolje razumjeli prijevoz (recimo, kako je reguliran željeznički transport, što je dozvoljeno prevoziti i u kamionima i u vlakovima i može se pretovarati i kombinirati, što ne, itd.), bilo bi preporučljivo da proučite svaku vrstu transporta.  A taj dio o transportu nažalost ima nekoliko dijelova.

Transportna regulativa

E sad, to je sve u redu, ali bez poznavanja osnova cijele regulative, bolje nemojte niti ulaziti u autoprijevozništvo (ili u njemu ostajati).  Da ne biste prekršili druge europske zakone, morate ih dobro poznavati.  Naprimjer, ako ne pružite “jednaku” priliku za zapošljavanje kandidatima za vozače kamiona, mogli biste završiti na sudu zbog diskriminacije.  Ili, možda znate da vozač ne smije voziti više od 8 sati tokom jednog dana, ali možda ne znate da ima “pravo” na obrok ako vozi više od 6 sati u komadu, tako da je vašem kamiondžiji za put od 5 sati potrebno 5 sati (Čestitamo, točan odgovor!), ali za put od 6 sati zapravo mu treba 7.

No to su tek sitnice, a vama je potrebna svjesnost o cjelokupnom europskom pravnom labirintu, pa evo kako izgledaju “osnove europske birokracije za idiote”.  Iza svake slatke slike ima jedna stranica kao ona gore o transportu, a iza svake od tih još par sličnih onoj o cestovnom prijevozu.  Želimo vam ugodno surfanje!

Osnove: bez njih ne vrijedi ni počinjati! - europa.eu/legislation_summaries/index_en.htm

TROŠKOVI

Izvora ima dosta, a procjene ponekad variraju ovisno o pro- ili anti-europskoj orjentaciji autora.

REGULATIVA

Neki primjeri:

- Oko 1200 eura po stanovniku (Izvor: http://www.democracymovementsurrey.co.uk/dyk_eucosts.html)

- Od 7000 do 20000 milijuna eura u UK (Izvor: http://www.civitas.org.uk/pubs/EUFactsheet.php, citira Britansku gospodarsku komoru).  Pod pretpostavkom da je 15 000 milijuna, a stanovnika 60 milijuna, to je 250 funti ili blizu 300 eura po stanovniku Velike Britanije.  Ali ta informacija je za period do 2004. a izgledno je da je iznos sad možda i veći

- Oko 8000 do 9000 milijuna eura (Izvor: http://fullfact.org/factchecks/Express_EU_membership_cost_budget_estimate_regulation_CAP-2471)

- Indirektne procjene – na osnovi istraživanja u SAD i Nizozemskoj koja pokazuju da su troškovi regulative oko 10% BDP-a – ukazuju na to da bi troškovi zbog EU regulative u zemljama članicama (a oko dvije trećine svih zakona, odredbi, odluka i politika dolaze iz EU; tu treba primijetiti da dio toga ne košta ništa, a dio je potreban) iznosili oko barem oko 20000 milijuna eura (kao što navodi Civitas, drugi izvor po redu gore) tj. gotovo 350 eura po glavi stanovnika (Izvor: BRTF (Better Regulation Task Force), 2005)

POLITIKE (PRIMJER ENERGIJE)

Troškovi imbecilnih zelenih politika ne znamo da li spadaju u regulativu ili ne, ali kako su bespotrebni, rekli bismo da spadaju.  U Velikoj Britaniji procjene su da te EU politike prosječno dodaju barem oko 100 funti troškova (izvor: http://fullfact.org/factchecks/energy_bills_prices_climate_change_taxes-2758) godišnje po domaćinstvu.  Ako uzmemo da prosječno domaćinsto ima tri osobe, onda bi to bilo oko 35 funti ili 40 eura po osobi.

ZAKLJUČAK

Činjenica je – vidi se iz broja zakona, uredbi, mjera, i standarda – da je birokracija i regulacija u EU izvan svake kontrole.  A to je jednostavni razlog zašto nitko ne može znati o kolikim se troškovima radi.  Normalno za važnije mjere rade procjene utjecaja (cost and benefit analysis), ali čak ni ta istraživanja nisu pouzdana.

Ono što je sigurno je slijedeće (vidi grafički prikaz ispod) – da broj zakona, uredbi, odluka i drugih legislativnih akata (tu ne spadaju standardi) raste neviđenom brzinom, tako da u situaciji kad svaki dan izađu 3 nova dokumenta, trošak svega je naprosto nemoguće procijeniti.

Regulativa bez kontrole

Ali glavni razlog zbog kojeg zapravo ne trebamo izračunati troškove u detalje je prilično sigurna tvrdnja (članci na vrhu stranice) da bi pogodnosti od pridruživanja bile vrlo male, gotovo neznatne (ili možda nikakve).  Čak i u slučaju da pretpostavimo da su troškovi regulative i (samo) energentske politike vrlo niski (recimo 200 eura po glavi stanovnika godišnje), to je gotovo sigurno više od pogodnosti pridruživanja.

Zato smatramo da je vrlo moguće da u slučaju kad se uračunaju troškovi regulative i energetskih politika, Hrvatska od pridruživanja ne bi imala baš nikakve koristi.

Staljini su rekli ne: drski eurokrati odbijaju raditi malo duže

Ovo bi bilo teško izmisliti čak i da smo htjeli.  Kako bi se uštedio proračunski novac, EU je europskim birokratima predložila da radno vrijeme produže za dva i pol sata tjedno (sa 37,5 na 40 sati, tj. na 8 sati na dan).  Time bi EU do 2020. svake godine uštedjela oko milijardu eura.

I naravno, sindikati birokrata odbili su prijedlog.  I to u stilu.  Evo što su predstavnici sindikata europskih birokrata napisali u svom odgovoru:

Sindikati i udruženja zaposlenih na taj prijedlog odgovoraju kategoričkim “Njet!”

To je doista nevjerojatna drskost!

1. Kao prvo, zaposleni u državnim (pa tako i europskim) institucijama uopće ne bi smjeli imati sindikate.  To je možda novost za pristalice socijalne države, no nećemo sad objašnjavati zašto, osim vrlo kratko: zato što su interesi poslodavaca (birokrata) sukladni, a ne protivni, interesima zaposlenih.  Malo razmislite o tome, možda ćete shvatiti bit argumenta.

2. Europski birokrati su najbolje plaćeni birokrati na svijetu.

3. Europske države tonu u dugovima, a cijeli sustav je u najvećoj krizi od svog postojanja.

To su za njih sve gluposti, jer postoje puno važniji argumenti, a oni u odgovoru navode dva:

Rad od 8 sati dan bi imao “vrlo negativan utjecaj na usklađivanje života na poslu i izvan njega“, i još

“Privlačnost rada u (institucijama) EU bi se pogoršala“

Stvarno, što se kaže, you can’t make this up!

Prema pisanju britanskog dnevnika the Telegraph, 2 000 briselskih birokrata (oni na višim pozicijama, inače ih ima 55 tisuća) zarađuju od £104 000 do £185 000 godišnje, a u 2011. prema fleksibilnoj šemi rada dozvoljeno im je 3 mjeseca odmora godišnje.  Što je posebno loše, ta šema uopće nije bila namijenjena tim birokratima nego samo niže plaćenim sekretaricama, a sad, nakon što u njoj ima 2 000 parazita, sindikati prigovaraju da je to nepravedno!  Pazite sad ovo: sindikati ne traže da se te dvije tisuće vrate normalnom radnom vremenu zato što prekršili pravila (u stvari trebalo bih ih sve izbaciti na ulicu), nego traže da se “diskriminacija” ukine na način da se preostalih 53 tisuće uključi u istu šemu!

Telegraph navodi da je organizacija Open Europe povodom toga izjavila:

Protest pokazuje potpuno odsustvo samosvijesti i on je uvreda poreznim obveznicima cijele Europe koji se suočavaju s padajućim životnim standardom i žive pod prijetnjom gubitka posla.

Što se može, Staljini su rekli NE.  Kako je moguće da itko želi u takvu uniju?

Dok se euro-zona polako raspada, eurokrati reguliraju strojeve za kavu

Pisali smo o tome kako bespotrebna i beskorisna Europska unija guši stanovnike i poduzetnike hrpetinama zakona, a dok čine tu štetu istovremeno lijepo zarađuju.

Francuski Le Monde piše (na francuskom, ovdje) o kako je jedna od tema kojom će se efektivna europska vlada (Europska komisija) baviti ove godine (pogodili ste) aparati za kavu.  Upravo je završena znanstvena studija koja procjenjuje efekte neštedljivih aparata na kavu na zelene politike EU.  Sad se komesari trebaju pozabaviti rezultatima i onda odlučiti što dalje.  Ah, teške li odgovornosti!

Možda će se euro-zona raspasti, a štedni ulozi građana (zahvaljujući padu eura i propasti zemalja i banaka) izgubiti 20 ili 30%, ali barem ćemo imati štedljive aparate za kavu!

Svatko tko glasuje za pridruživanje svoju porodicu i sebe osuđuje na život u takvoj birokratskoj i neslobodnoj super-državi.

Brisel, raj za birokrate

Prema pisanju (na engleskom) Wall Street Journala, Brisel je raj za birokrate.

Plaće i penzije iznose oko 3% trenutnog proračuna Europske unije, a prosječna plaća je oko 72 tisuće eura (prije plaćanja poreza). Povrh toga EU zaposlenima uplaćuje više od 10% plaće u penzijski fond, a postoje i druge pogodnosti kao što je doplatak za odvojeni život (vidi prijašnje članke, npr. ovaj).

Prema riječima jednog (anonimnog) višerankiranog birokrata:

… visokoplaćeni zaposleni znaju provesti mjesece bez puno posla u vrijeme kad novi povjerenici dođu na dužnost i počnu tražiti savjetnike…  Postoji cijela gomila ljudi koji zasigurno samo ubijaju vrijeme.

Svaka birokracija, pa tako i europska, postaje izgovor i nalazi opravdanje za svoje postojanje i širenje.  To u konačnici uvijek znači veće poreze i doprinose i manji standard življenja za porezne obveznike.

EU: gotovo 100 tisuća zakona, ali manja prava

Danas postoji više od 32 000 pravnih akata u EU.  Također postoji oko 12 000 odluka Suda (misli se na Europski sud pravde) i 48 000 međunarodnih standarda, a građani i firme u EU moraju ih sve skupa poštovati.

Izvor: Number of laws – EUabc.

Povrh toga, građani te zakone ne mogu mijenjati, niti o njima odlučuju.

Evo primjera koji se tiče zaštite okoliša (EU ima više od 1400 zakona koji se bave ekologijom) s iste stranice:

Direktiva Europske komisije obvezuje države članice na primjenu njihovog sadržaja, dok im ostavlja na izbor kako.  Naprimjer, EU direktiva o kemikalijama, REACH,  djelomice je stupila na snagu 1. lipnja 2009., poslije europskih izbora.

Tako zemlja članica nije sama u stanju zabraniti određenu kemikaliju, čak ni ako opravdano vjeruje da uzrokuje rak.  Samo Komisija, koju građani ne izabiru na izborima, može predložiti izmjene sukladnih EU zakona.  Ne nacionalni parlament zemlje članice….  Ne europski parlament…  Ne birači.

Zeleni žele zabraniti 267 kemikalija.  Komisija namjerava istražiti samo njih 7.  Ostalih 260 neželjenih kemikalija glasači ne mogu zabraniti niti u jednoj zemlji članici, niti nakon bilo kakvih izbora.

Čak i kad se za te spojeve sumnja da uzrokuju alergije, rak, smanjenu plodnost, hormonalne poremećaje.