Anketa: većina Talijana misli da je euro bio loša ideja

CNBC prenosi vijest o anketi koju je za list Corriere della Sera napravila agencija ISPO.

• Većina ispitanih – 65% – misli da je euro za Italiju bio loš i da je građanima dono više štete nego koristi
• Povjerenje u EU je palo na najniže grane u nekoliko godina i stoji na 51%
• 60% ispitanih smatra da nema povratka na liru, a 31% bi željelo povratak na liru

Prisjetimo se da je Italija ugurana u eurozonu upravo zbog miješanja profesorčića Romana Prodija koji je poput naših euro-foteljaša lobirao i muljao ne bi li Italiju – uprkos tome što nije bila zrela za euro – ugurao u euro-zonu.

60% ispitanih smatra da nema povratka na liru, a jasno je i zašto:

1.  Zato što je njihovo povjerenje u talijanske birokrate (samo pogledajte primjer genijalca Prodija) još manje nego u europske (u koje vidimo 51% ima povjerenje)

2. Zato što bi im to uništilo štednju i penzije

Naravno ono što oni žele nema veze sa stvarnosti.  Italija je prezadužena i u ovakvoj krizi može ostati još 10 godina.  Kao što smo primjetili u nedavnom članku o prenapuhanim obećanjima penzionerima,  oni koji se nadaju obećanim penzijama u euro-valuti mogli bi doživjeti veliko razočaranje.  Problem povjerenja u birokrate – i u Hrvatskoj, i u Italiji – lako je riješiti biranjem stranke koja bi dozvolila slobodnu trgovinu (bez PDV-a i poreza) plemenitim metalima, što bi građanima koji to žele omogućilo da štede u plemenitim metalima i onda ih vladino loše upravljanje novcem uopće ne bi trebalo puno brinuti.

–

P.S. Prošli tjedan osvrnuli smo se na aketu lista Delo koji je među slovenskim privrednicima otkrio veliku podršku za članstvo u eurozoni.  Prošli petak S&P je srezao rejting niza zemalja, među njima Slovenije i Portugala.  Kao što smo rekli ovdje, Slovenija za Portugal garantira 155 milijuna eura zajmova, a od prošlog petka portugalske dionice imaju status smeća (junk) što znači da je još manje vjerojatno da će Slovenija taj novac dobiti nazad.  Nije li lijepa za Europska unija, gdje siromašni pomažu siromašnima?  Prava socijalistička utopija, s eurokratima i bankama kao klasom mudrih upravljača!

Hrvatska i Europska unija: Prednosti i izazovi članstva (anotirana verzija za euroskeptike)

Naslov članka je istovremeno i naslov knjige čijem objavljivanju je danas prisustvovala ministrica Pusić.  Prije nego što se pozabavimo samom knjigom, preporučujemo da pročitate niz besmislica koje je u gore povezanom članku izrekla ministrica vanjskih poslova RH.  Evo tipičnog dijela:

- Neće nas EU spasiti ako smo glupi i nesposobni. Ako nemamo ideju kuda želimo ići i svoje vlastite snage koje će nas voditi u tom smjeru, neće nas spasiti EU. Ali u tom slučaju nas neće spasiti ništa, dodala je ministrica vanjskih i europskih poslova.

Prema toj logici onda – kako bi smo se spasili i ako znamo što i kako – uopće nam ne treba članstvo u EU.

A sad kratko o knjizi:

1.  Knjiga najavljuje “cost and benefit” analizu mogućeg članstva u EU.  To nas je isprva obradovalo, no odmah nakon toga uslijedilo je razočaranje.

2.  Knjiga ne sadrži ništa novog osim standardnog propagandnog materijala koji se reciklira iz jednog u drugi pamflet hrvatskih vlasti i Europske delegacije na odmoru u Hrvatskoj.  Svi argumenti iz knjige pojavljuju se u propandnim radovima koje smo spomenuli ovdje: “Što donosi članstvo u EU” i “101 pitanje o utjecaju EU na živote građana” (anotirane verzije za eurorealiste).  Te dokumente također smo anotirali i stavili online.

3.  Cost & benefit analize u knjizi nema (ima Pro & Contra analiza, ali usudili bismo reći da čak i kad se radi o takvoj analizi, ovaj besplatni blog ima barem jednaku kvalitetu – a iskreniji je – nego knjiga ta tri plaćena autora).

4.  S obzirom da je knjiga objavljena tek sad i na gornje kritike (i anotacije u PDF knjizi ispod), knjiga je u najboljem slučaju osrednje vrijednosti za eurofile.  Što se euroskeptika tiče, ona nije loša kao dokaz kako su argumenti eurofila isprazni, krivi i često lažni.

5.  Ono što nas je zapanjilo je da od tri autora knjige očigledno niti jedan nije shvatio da 90% “prednosti” koje oni navode uopće nemaju veze s članstvom u EU (da jest, vjerojatno bi ostalima na to ukazao).  No oni kojima se cijela europska ideja socijalističke države-dadilje sviđa naravno da su slijepi pokraj zdravih očiju.  Pogledajte sam rad i naše komentare na njega, pa prosudite sami.

Za one koje sadržaj uprkos svemu tome interesira, evo dokumenta s našim anotacijama.   Čitanje svih 178 stranica je mazohizam, ali barem pogledajte njihovo viđenje glavnih “prednosti” i uvjerite se da barem 90% nema nikakve veze s članstvom u EU.

• Hrvatska i EU: prednosti i izazovi članstva (PDF, anotirana verzija)

Anketa: prvi rezultati novog europskog Barometra (za najnovije istraživanje iz 11/2011)

Europski Barometar je anketa koju redovno provode europski birokrati.  Početni rezultati najnovije ankete rađene u studenom izašli su prošli mjesec i ovdje prenosimo par grafova s komentarima.

Gornji graf pita stanovnike za mišljenje o stanju gospodarstva u njihovoj zemlji.  Vidimo da su samo Šveđani, Luksemburžani, Nijemci, Finci i Austrijanci većinom zadovoljni.  Švedska je naravno izvan eurozone, pa tako ispada da su stanovnici samo 4 zemlje eurozone zadovoljni.  Slovenci (SI) su pri kraju, kao i Mađari (HU).  U toj “zoni” mogla bi se naći i Hrvatska.

Image Europske unije

Gornji graf pokazuje što građani misle o imidžu Europske unije.  Plavo je dobro, žuto neutralno, a crveno loše.  Rezultat ne treba posebno komentirati.  Ne samo da manje od trećine građana o super-državi u kojoj žive ima pozitivno mišljenje, nego – što je gotovo jednako loše – čitavih 41% je ambivalentno i nije ih briga.  O toj ambivalenciji pisali smo u postu na drugom blogu koji možete pročitati ovdje: Referendum o pridruživanju EU: glasujmo protiv!.

Povjerenje u nacionalne i EU institucije

Gornji graf pokazuje povjerenje u institucije – nacionalne i europske.  Europska unija je plava, nacionalni parlament narandžast, a nacionalna vlada žuta.  Graf pokazuje jadno stanje reprezentativne demokracije u europskom tržišnom socijalizmu. Slijedi graf s povjerenjem u tijela Europske unije.  Dok su sve vrijednosti loše, ovo dodatno objašnjava pro-europski komentar koji često čujemo u Hrvatskoj, a to je da “EU je loša, ali domaća vlada je katastrofa, pa zato valja glasati za”.   To je naravno nevaljao komentar, jer vlada koja je loša neće nestati – tek bismo dobili još jednu koja nevalja!

U više navrata (a i u postu O ovom blogu) tvrdili smo da je jedini način da se situacija unaprijedi da se počnemo ponašati i raditi na način sukladan slobodnom tržištu i uspostavimo vladu koja je mala i za koju nas nije briga što radi (jer ono što radi ne utječe na naš život).  Umjesto toga mi radimo suprotno.  Ako uđemo u EU, umjesto jedne vlade kojoj je podrška recimo 30%, imat ćemo dvije, istu onu s 30% i onda još jednu s malo manje jadnom podrškom od 40%, a kako neki misle dobro o jednoj, a loše o drugoj – gotovo nitko neće biti zadovoljan!

Kojem europskom tijelu vjerujete

Plava je Europska centralna banka, žuta je Europsko vijeće, narandžasta Europski parlament, a siva Europska komisija.  Iz ovog grafa zaključujemo da građani nemaju pojma o čemu se radi.

To smo rekli i objasnili u postu Mulci s glasačkim pravom odvest će nas u EU.  ECB ima nezasluženo visoko povjerenje, uopće se ne bave svojom glavnom zadaćom (stabilnost cijena), a cijelo vrijeme potpiruju inflaciju (vidi članak o nedavnoj LTRO operaciji).  Europsko vijeće zapravo ništa ne radi, tako da je to u jednu ruku super, ali ne čudi nas da nitko u njih nema povjerenja.  Europski parlament je potpuno beskorisan i ne odlučuje o ničemu, tako da je glupo u njega imati bilo kakvo povjerenje.  Povjerenje da će učiniti točno što?  I na kraju tu je kriminalna Europska komisija u koju trećina građana (vjerujemo trećina koja ne prati vijesti) ima povjerenja (a ovdje možete vidjeti o kakvim se ljudima radi).  Apsolutna glupost!  Nitko od njih ne zaslužuje ni trunku povjerenja!

Nezaposlenost - da li je najgore iza nas

Na gornjem grafu vidimo da u niti jednoj jedinoj zemlji ljudi ne vjeruju da će nezaposlenost u 2012. padati.  U grafu ispod vidimo da 68% ispitanih misli da je najgore tek pred nama.

Nezaposlenost - da li je najgore ispred nas

Slijedi graf u kojem ispitanici izražavaju svoje (nestručno) mišljenje o mjerama za rješavanje krize koje bi oni podržali.

Za koje ste mjere

Plavo je “podržavam”, crveno “protivim se”, a sivo “ne znam”.  Pogledajmo listu mjera (s postocima prema navedenom redoslijedu u nastavku pitanja):

1. Strožija pravila za izbjegavanje plaćanja poreza i korištenje “poreznih oaza” – 88-7-5
2. Veća transparentnost financijskih tržišta – 87-6-7
3. Uvođenje posebnih poreza na profite banaka -  81-12-7
4. Određivanje najvećih plaća za financijskom sektoru – 79-12-9
5. Strožija pravila za rejting (bonitetne) agencije – 75-8-17
6. Strožiji nadzor hedž fondova – 72-7-21
7. Uvođenje poreza na financijske transakcije – 64-24-12
8. Uvođenje euro obveznica – 44-24-32

Apsolutna katastrofa!  Kao prvo (vidi članak o mulcima, gore), 90% ispitanih uopće ne razumije što to pitanja znače.  Recimo, što znači porez na financijske transakcije?  Sigurni smo da 95% ljudi ne zna da će taj porez banke prevaliti na građane.

Kao drugo, izbor pitanja potpuno je idiotski.  Sama pitanja izabrana su od strane nesposobnih europskih birokrata jer to su njihove vizije za rješavanje krize.  Da imaju bilo kakvog razumijevanja o ekonomiji, Europa danas ne bi bila u krizi, a ovdje preporučuju pristupe za rješavanje krize (isto kao što predsjednik Josipović govori da je krizu moguće riješiti na globalnom nivou zato što je tamo i nastala – LOL!).

I kao treće, čak i manji broj pitanja (recimo dva-tri) koje ljudi razumiju i za koje ne treba nikakvo posebno znanje, dobio je odogovore koji pokazuju da ogromna većina ljudi ima socijalističko-totalitarni mentalni sklop, a to je još gore od neznanja!  Kao primjer navest ćemo usporedbu između odgovora na pitanje 8 i recimo 3 ili 4.  Kao svi dobri socijalisti – uključujući pobornike svih domaćih stranaka u Saboru – euro-socijalisti smatraju da za krizu trebaju platiti “oni koji imaju” (odgovori na 3 i 4), ali ako je uopće moguće – ne oni sami (odgovor na pitanje 8).

Nema sreće od takve unije.

-

Najnoviji Barometar pokazuje:

1. Da je mentalni sklop građana totalitarno-socijalistički (nama to izgleda jako loše, ali valja priznati da postoji ogromna kompatibilnost s mentalnim sklopom 95% hrvatskih birača)
2. Da ljudi nemaju pojma što se događa i koji su uzroci krize
3. Da raste nezadovoljstvo europskim institucijama, novcem i demokracijom (ali, kako svi žele zadržati socijalistički način života, ne žele i nisu sposobni za promjene osim ako se one mogu napraviti na tuđi račun)

Cijeli PDF sa prvim rezultatima možete skinuti ovdje.

SEEbiz o tome kako elite žele “što brže” u EU

SEEbiz donosi članak Krešimira Butkovića u kojem ovaj među ostalim kaže:

”Sad je kasno plakati!” – reče u intervjuu predsjednik Josipović i poruči kako u ovom kratkom roku od mjesec dana do referenduma treba snažno lobirati za ulazak u EU i poslati hrvatske poklisare da se što prije riješi ratifikacija ugovora o hrvatskom pristupanju u Uniju.

Diktator Predsjednik Josipović opet zaboravlja da nije njegovo da lobira, nego da radi prema Ustavu, što bi u prijevodu značilo da bi trebao tražiti da referendum bude odgođen do daljnjeg.  Ali on umjesto toga namjerava “snažno lobirati”.  Pa to je nevjerojatno!

Valja pročitati cijeli članak, no moramo malo više o elitističkom predsjedniku Josipoviću.   Neki dan na račun poreznih obveznika organizirao je “dernek” (kako kaže SEEbiz) za 1.200 uzvanika (“uglednika”, kako kažu, tj. hrvatske oligarhije).  Pri tom je konzumirao recimo tisuću kalorija u obliku pjenušca i ostalog, a od toga je – putem dvije isprazne rečenice kako se bori za “običnog čovjeka” -  na borbu za sve građane potrošio  jednu kaloriju.  Taj omjer odlično oslikava formulu rada domaćih elita: 1.000 njima, a 1 za sve ostale.  Kalorije, euri, kune, sve primaju.

Odnedavno predsjednik je ubacio u petu eurofilsku brzinu i ne možemo vjerovati da je to isti čovjek od prije par mjeseci.  Njegovo ponašanje je aboslutno katastrofalno i uopće se ne razlikuje od ostatka foteljaša iz domaće političke elite.

Tvrdnje o tome kako bi ulazak bio dobar “za Hrvatsku” su najobičnija glupost.  Hrvatska nije neko geometrijsko tijelo.  Radi se o građanima, ljudima.  Za koga točno bi to bilo dobro?   Jednu poveću grupu – eurofoteljaše iz političkih elita – lako je identificirati.  Isto tako tu spada njihova “logistika” – razne firme i pojedinci koji podmazuju točkiće i čije točkiće EU podmazuje.  A onda dolazi 99,9% građana.  Za koga točno bi ulazak u EU bio dobar i zašto?  Odgovor ne nude.  Nemaju vremena za objašnjavati, a i hitno je.  Mi smo vremena našli i pročitali smo na tisuće stranica studija, vijesti i tekstova i dio opisali na ovom blogu.  Naš zaključak je da će koristi imati samo elite i njihovi pomagači (drugim riječima, hrvatska oligarhija), na nešto manje viša srednja klasa.  Svi ostali na pridruživanju će izgubiti, a baš svima bit će smanjene slobode, dok će nacija izgubiti suverenitet kako bi se novo stanje “zabetoniralo”.

Uopće nije potrebno znati da li bi ulazak u EU bio dobar za građane.  Dovoljno je pogledati što rade bitange na vrhu, i odmah ćete znati da valja raditi suprotno. Sve od  samostalnosti do dan danas, interesi vlasti – bilo HDZ-ove bilo SDP-ove – nikad nisu bili jednaki interesima građana.  Glasujte PROTIV pridruživanja.

Velika Britanija u čamcu: da li je EU tanker ili Titanik?

U Novom listu g. Denis Romac piše:

Nakon što je »britanski čamac otisnuo od europskog tankera«, Cameron pred sobom više nema sigurnu američku luku u koju bi mogao pristati. Samo olujni Atlantik.

Prošli tjedan u članku na drugom blogu napravili smo slijedeću analogiju: Britanija je završila “izolirana” izvan kuće koja je u plamenu.  Ili, slijedeći gornji paragraf, mogli bismo reći da je Britanija u čamcu za spašavanje dok im euro-ekipa s podsmjehom maše s Titanika.

G. Romac, koliko nam se čini, iznosi samo jedan argument, a to je da bez tijesne povezanosti s EU Britanija nema nikakvu važnost.

Bezrezervna odanost Americi Britancima se nije isplatila. Nitko, zapravo, ne zna što bi specijalni odnosi danas trebali značiti. Štoviše, priča o specijalnim odnosima u Washingtonu nailazi na podsmjeh, naročito po dolasku Baracka Obame koji je zanemario ne samo Britaniju, nego i cijelu Europu, fokusirajući se na Aziju i Pacifik. Amerikancima »most« prema Europi više nije potreban. Bez Europe, Britanija je patuljak na globalnoj sceni. Europa bez Britanije – uz Francusku jedine europske vojne sile – nema istu težinu kao Europa s Britanijom.

Euroskeptični promatrač, a i autor ovog bloga, smatraju da je situacija upravo obratna.  Nećemo ulaziti u detalje nego tek iznijeti 3 razloga koje smo već objasnili na ovom blogu:

1.  Na europskom kontinentu demokraciju i pravednost zamijenila je tehnokratska oligarhija.  Vidjeli smo to na djelu u Grčkoj, Italiji, Irskoj, a svaki dan gledamo i slušamo kako “kolo vode” Njemačka i Francuska.  Europsko vijeće i ostale (već ionako nedemokratske) ustanove ne služe više ničemu.

2.  Europska birokracija i regulacija stvorila je užasnu klimu za ulaganja i poslovanje općenito.  Zbog isto tako užasnog upravljanja krizom, nije isključeno da će – u najboljem slučaju (a to je scenario koji je spomenula kancelarka Merkel) – eurozoni za oporavak trebati 5 to 10 godina.  Zašto bi bilo tko želio ostati u tom društvu?

3.  Velika Britanija je stoga u odličnoj poziciji da (p)ostane ono što su Hong Kong i Singapur u Aziji: mjesto gdje strane firme (to naravno uključuje azijske i američke) izvan dosega kafkijanskih zakona i diktature euro-muljatora, uspostavljaju prisustvo u EU.  Isto tako Britanija bi služila kao most europskim investitorima koji žele izvan europske birokratske zavrzlame investirati u engleska govorna područja – od SAD do Australije i Indije.  Jedan europski centar s razumno liberalnim gospodarstvom već postoji (Švicarska), a kao i u Aziji, tržište je dovoljno veliko za dva i više.

Jučer je zapravo izašla vijest da je Velika Britanija ipak dobila poziv da sudjeluje u sastancima skupine zemalja koje su se načelno izjasnile za sudjelovanje u najnovijem planu za rješavanje krize (koji naravno neće uspjeti ništa riješiti), ali pravi izbor za Britaniju je da izađe iz EU i svoje odnose s EU uredi na način na koji je to učinila Švicarska: slobodna trgovina je sve što im od EU treba.

Članak g. Romca zapravo donosi sud bez argumenata (ili uz jedan slabašni argument).  Situacija nažalost nije bolja ni u ostalim domaćim dnevnicima: na europsku krizu se slabo komentira, a i kad se to dogodi, radi se uglavnom u površnim tekstovima koji kao da imaju samo jednu svrhu – pridobivanje čitatelja da na referendumu glasuju za pridruživanje.

Tuđe hoćemo, svoje damo: čelnici države bez trunke srama potpisali ugovor o pridruživanju

Kao što vjerojatno već znate, premijerka Kosor i predsjednik Josipović bez ikakvih dvojbi – ili nedajbože srama – danas su potpisali Ugovor o pridruživanju.  Sad nas od pakla dijeli samo referendum.

Premijerka Kosor ne zavređuje nikakav komentar, pa ćemo umjesto toga o predsjedniku Josipoviću i njegovom kolegi Milanoviću:

1.  Već je mjesecima (vidi arhive ovog bloga ili bilo koje druge izvore) jasno da uopće nije izvjesno kako će EU izgledati (i da li će postojati) sredinom 2013. godine.  Prije nekoliko mjeseci pisali smo da je predsjednik dužan boriti se za odgodu potpisivanja i/ili referenduma.  Od toga vidimo – ništa.  To je apsolutno neodgovorno i potpuno neoprostivo.  Dosad smo načelno podržavali djelovanje predsjenika Josipovića, no danas je tome došao kraj.

2.  Njegov stranački kolega g. Zoran Milanović danas je dao potpuno besmislenu izjavu o tome kako vjeruje da će Hrvatska u EU naći “sreću i blagostanje”.  Ako je ne možemo naći sami u svojoj državi, jadan je to plan.  Tuđe hoćemo, svoje damo!  Tuđe nećemo dobiti, a bez svojeg ćemo ostati.

Današnji dan je vrhunac bijede samostalne Hrvatske kojem su kumovale sve stranke koje su sudjelovale u radu Sabora od početka samostalnosti.  (U slučaju da se netko pita zašto krivimo euroskeptične stranke, to smo već objasnili – zato što su svojom potporom socijalističkim i redistributivnim politikama socijalne države od hrvatskih građana stvorile ovisnike koji nisu sposobni stati na svoje noge i jedino što žele je nastavak dadiljanja od strane Velike Države).

The Daily Mirror u današnjem izdanju piše o potpisivanju ugovora (i nudi par fotografija), a naslov kaže sve što trebate znati:

Da li oni [RefProtEU: Hrvatska] znaju nešto što mi ne znamo?

Dragi Britanci, ne – mi ne znamo ništa.  Velika Britanija, ostankom izvan imbecilnog plana o spašavanju eurozonskih bijednika, danas je pokazala da zna puno više od Hrvatske.   Za kraj, evo jednog od komentara na gornji članak:

People of Croatia ( the most beautiful place on earth) The place I spent my honeymoon, with some of the most fantastic people I’ve ever met (Hi Robbie, we still think of you and miss you every day, I wish we knew where you are xxx) I’m soooo sorry to say this ………Welcome to hell xxxx

- disgusted, at home, 09/12/2011 15:08

Što ako na referendumu o pridruživanju EU glasamo protiv?

Danas je netko putem tražilice na blogu tražio “što ako referendum ne uspije?“.  Ne znamo tko (niti bismo rekli kad bismo mogli znati), no to je vrlo zanimljivo pitanje.

Kao prvo, valja reći da je pitanje s naše točke gledišta netočno.  Mi bismo pitali “Što ako referendum uspije?“, jer prema našem shvaćanju ovo je referendum protiv pridruživanja EU.  No pretpostavimo da se radi o istom – tj. što ako većina glasuje protiv pridruživanja?

Kao drugo, moramo priznati da nismo znali ni sami (osim da se očigledno ne bi pridružili).  Nakon kraće pretrage nabasali smo na stranicu o norveškom glasu protiv iz 1994.  (ovdje, na engleskom).

Norveški referendum iz 1994.

Norvežani su u 1994. pametno glasovali protiv, i ključ je bio u visokom odazivu glasača – čak 88,6% ljudi je izašlo na referendum, a od tog broja 52,2% bilo je protiv, a 47,8% za.

Zato uvijek kažemo, svaki euroskeptik treba na referendum dovući barem jednog neodlučnog glasača a ako treba platiti mu piće da ga na to privoli (da, to možda nije po zakonu, ali moralno to je sasvim u redu, jer bitange iz vlade rade isto i to tuđim novcem – vidi npr. planove gospođe Pusić da to nastavi raditi i slijedeće godine).

No, što se dogodilo s Norveškom, je li nestala s lica kugle zemaljske?  Baš i nije.  Naprotiv, Norveška super stoji, hvala na pitanju, a s EU je povezana koliko joj to odgovara.  Kroz EFTA sporazum i EEA (Europska ekonomska zona) koji je dio EFTA-e, Norveška s europom posluje bez problema.  I ne samo to, Norveška sudjeluje u važnijim programima EU – Schengen, Europol (europska verzija Interpola), itd.

A kakva je podrška pridruživanju u Norveškoj ovih dana?  Hvala na pitanju, jer ona nikad nije bila niža.  Pogledajte kretanje podrške (ovdje, na engleskom) i u desnoj koloni vidjet ćete da je sad čak 72% ispitanika protiv.

Moguće je da će jednog dana Norvežani opet na referendum, no gledajući ankete i kakav cirkus je EU do sad postala (a bit će još i gore), sumnjamo da će se to uskoro dogoditi.

Hrvatska nije Norveška, a nismo ni približno toliko bogati.  Ostanak izvan EU ne bi nam donio skandinavski životni standard, ali očuvao bi našu slobodu i omogućio nam da sami odlučujemo o tome kako živimo, a to je najvažnije od svega.

Ako većina građana glasuje protiv, neće nam biti gore, u stvari bit će sigurno da ćemo izbjeći najgori mogući scenario, a to je neuredni raspad EU.  Najgore što nam se može dogoditi izvan EU je bankrot zemlje (a to će se vjerojatno dogoditi i mnogim članicama EU).

Što je EFSF?

Tko gleda, sluša ili čita vijesti o krizi u EU sigurno je čuo za tu skraćenicu, ali možda ne zna što ona zapravo predstavlja.  European Financial Stability Facility je u stvari firma koju je EU osnovala u Luxembourgu sa svrhom izbjegavanja odrednica europskog ustava koji brani uzajamno preuzimanje dugova.  Ideja je da članice eurozone garantiraju EFSF-ov dug, ali u firmu bi ulagali investitori i onda bi EFSF kupovao dug zemalja-propalica ili im pomagao na druge načine i tako bi putem pruženih garancija članice eurozone uspjele preuzeti dugove ostalih zemalja, ali istovremeno sve bi bilo prema zakonu.

To je u stvari odličan primjer kako “kad zatreba” zakoni u EU ne služe ničemu osim za zaobilaženje.  Nasreću Hrvatska nije u EU pa nismo, kao Slovenci, tiho na sebe preuzeli par milijardi eura garancija kroz to poduzeće.   To preuzimanje garancija, iako je iza njega EU, dogodilo se između zemalja (tj. parlamenata) i EFSF-a, tako da EU sa svime naizgled nema veze.

EFSF-ova Web stranica nalazi se ovdje: http://www.efsf.europa.eu/about/index.htm, a iz njihove zbirke dokumenata čitamo slijedeće:

• Okvirni sporazum o osnivanju obuhvaća 16 zemalja eurozone (sve osim Grčke) i firmu EFSF (a EU zbog gore objašnjenog nije stranka u tom sporazumu)
• EFSF će financirati svoje djelovanje izdavanjem obveznica, mjenica, vrijednosnih papira i drugih instrumenata koji su osigurani neopozivom garancijom jamaca (tj. tih 16 zemalja eurozone).
• Ukoliko bilo koji od primatelja zajma ne uspije vratiti zajam, EFSF-ovi jamci (16 zemalja potpisnica) dužni su odmah i bez ikakvih pitanja pokriti taj iznos.
• Ako bilo koji od jamaca plati više (recimo, ukoliko neki od njih, kao što je npr. Italija, u međuvremenu bankrotira, onda bi drugi morali platiti više), onda će on/oni od jamaca koji nisu ispunili obveze potraživati prekomjerno uplaćeni dio uz zatezne kamate.  Recimo, ako Italija zatraži pomoć (što znači da od tog trenutka prestaje garantirati za nove zajmove koje izda EFSF) i nakon toga Grčka potone, Slovenija i svi ostali morat će platiti talijanski dio garancije investitorima u EFSF.  To naravno znači da je cijela ideja izuzetno glupa jer dovoljno je da jedna veća zemlja kao što je Italija propadne pa da za par tjedana u sedlu ostane samo Njemačka kao jamac za cijelu svotu – a takva se ideja Nijemcima sigurno neće sviđati.  A takva glupa ideja ne sviđa se ni investitorima jer jasno je da su garancije upravo zbog netom objašnjenog potpuno beskorisne i sve ovisi o Njemačkoj.
• Sporazum o osnivanju ostaje na snazi dokle god postoje dugovi koje je EFSF izdao, a potpisnici se obvezuju da će ugovor biti proglašen ništavnim nakon 30. lipnja 2013. čim bilo dužnici bilo jamci otplate zadnji dug.  Naravno već se sad sa sigurnošću može reći da dugovi neće biti otplaćeni na vrijeme i da će se morati prebaciti ili refinancirati kroz neke nove kredite ako ih bude bilo.
• U slučaju da se prije kraja EFSF-a eurozona proširi, nova članica/članice mogu od drugih članica zatražiti da im prodaju dionice u iznosu koji bi bio dovoljan za njihov prinos po izračunatom ključu (npr. Slovenija ima udio od manje od 0,5% tj. 3,6 milijardi eura).  Hrvatska će do 2013. možda postati članica, ali najvjerojatnije neće biti u eurozoni tako da se to na RH ne bi trebalo primjenjivati.  Osim ako euro-klauni opet ne zaobiđu pravila i pod izgovorom kako je kriza Hrvatsku ugururaju u eurozonu.
• U slučaju spora između članica eurozone nadležan je Europski sud pravde, a u slučaju spora s vanjskim strankama, onda je nadležan lokalni luksemburški sud.

Jasno je Grčka trebala odavno bankrotirati, a isto tako i sve druge članice koje nisu mogle otplatiti dospjele zajmove.  Umjesto toga eurokrati se bore za nastavak svog sna (i još više, lijepih poslova, moći i privilegija), dok građani zemalja članica preuzimaju dugove zemalja propalica.  Cijelo vrijeme bankari se smiju dok međusobno nazdravljaju šampanjcem, a sve to događa se zahvaljujući korumpiranim sociopatima u vrhu EU i većine zemalja članica.

—

P.S. Ovo ne zaslužuje posebni članak pa evo ovdje: tokom nedavnog posjeta Hrvatskoj poljski predsjednik EU parlamenta Buzek u svega par minuta izrekao je niz gluposti.  Stvarno je žalosno znati da se država kreće prema članstvu u uniji u kojoj je g. Buzek predsjednik parlamenta.  Par citata (prijevod s engleskog je naš):

• Znam da nezaposlenost u Hrvatskoj nije niska.
• Makroekonomski pokazatelji su puno bolji nego prije dvije godine…  Možemo očekivati uspjeh nakon 2 ili 3 godine.
• Ako kažemo da gospodarska situacija Hrvatske nije odlična, ali prije EU, gospodarska situacija nije nigdje bila odlična (!?)
• A vaš rast, rast BDP-a, je u stvari na razini europskog prosjeka!
• I u svoj iskrenosti, vi ste u prosječnoj situaciji u okviru Europske unije.  Vi ćete igrati u ligi prvaka, madame!  Za dvije godine bit ćete punopravan član EU, a to je liga prvaka.

G. Buzek je više puta spomenuo Hrvatsku u kontekstu Zapadnog Balkana i ne znamo što o tome misli premijerka Kosor, no za gore rečeno čovjek svakako zaslužuje promociju.  Najbolje što je rekao tek slijedi, a posebno je smiješno u kontekstu cijele europske krize:

Ljudi se često pitaju što mi političari radimo.  Mi ne samo da se bavimo onim što se događa danas, ili možda mjesec dana kasnije.  Naša je dužnost da se brinemo o onom što će se dogoditi u 2, 5 ili 7 godina.

Moramo priznati da nam se g. Buzek ipak više sviđa kao nijemi statist u video zapisima u kojima Nigel Farage kritizira Europsku komisiju.

Vesna Pusić: namjeravamo trošiti proračunski novac na kampanju za referendum

U interviewu Novom listu gospođa Vesna Pusić jasno i glasno kaže kako i nova vlada (bude li ona sastavljena od strane Kukuriku koalicije) namjerava koristiti novac građana – dakle proračunski novac – za propagandnu kampanju kojom bi se povećale šanse za glas da.  Ona istovremeno priznaje da je situacija opasna:

Kako će kampanja utjecati na uspjeh referenduma za EU?

– Po mom mišljenju, jedna od prvih odluka novog Sabora mora biti promjena odluke o danu referenduma. On ne smije biti 30 dana od potpisa pristupnog ugovora u prosincu, jer bi nakon ove divlje i agresivne kampanje referendum mogao proći loše. Treba se držati Ustava, što znači – veljača. Tada nova vlada može provesti smirenu i normalnu kampanju za referendum.

Europska diktatura u RH funkcionira već odavno, a još nismo niti ušli u EU!  Evo – prema našem shvaćanju – i najvažnijeg argumenta zašto su Kukurikovci toliko zainteresirani za EU:

Kako ćete izdržati sudaranja u ovlastima?

– Unutarnja i vanjska politika u Hrvatskoj su trenutno jako povezane – morat ćemo sve raditi po EU kriterijima, imat ćemo veliku misiju u Bruxellesu, koristit ćemo članstvo u EU kao jedan od glavnih instrumenata u odnosima sa susjedima, a i trećim zemljama,

To je upravo onaj razlog zbog kojeg je Nigel Farage neki dan rekao da se političkoj eliti s ovih prostora žuri u EU.  Europska plaća (pardon, europska birokratska plaća, što je još bolje), lak posao, kasnije europska penzija, djeca u briselskim školama za djecu eurokrata, dok građani u RH “moraju” sve raditi po EU kriterijima.  Raspolagati tuđom mukom doista nije mala zafrkancija.

Sama činjenica da i HDZ (vidi proračun za 2011., milijuni našeg novca potrošeni su na obmanjivanje građana) i SDP novcem građana neizravno kupuju glasove je sve što trebate znati o refrendumu o pridruživanje: ako nas obje stranke žele u EU, onda je vrlo lako znati kako na referendumu treba glasovati.

Video: Nigel Farage o kandidaturi Srbije

U nedavnom interviewu s RT engleski euro-parlamentarac govori o nedemokratskoj prirodi EU, o neminovnom kolapsu koji prijeti eurozoni, o pristupnoj kandidaturi Srbije i ostalom.

Video nije preveden na hrvatski, a samo ćemo prevesti dio o kandidaturi Srbije koji počinje oko 4m53s (ako želite preskočiti ostalo i brzo “premotati” na taj dio).

Voditelj:

Srbija je najnovija zemlja koja se želi pridružiti EU.  Europska komisija odobrila je njihovu kandidaturu u srijedu.  Ipak, kakve koristi mogu imati od pridruživanja kad je EU u tako ogromnim teškoćama?  Čuo sam kako neki analitičari sad pridruživanje opisuju kao “pacovi koji skaču na tonući brod”.

N.F.:

Da, to je vrlo glupa ideja.  Ponavljam, to je ideja europske političke klase.  Politička klasa Srbije, naravno, na tom će se također obogatiti i postati milijuneri, tako da je i njima ta ideja privlačna, ako ona to već nije njihovim građanima.  Pazite, razmislite o ovom: do prije samo desetak godina Srbi i Hrvati ubijali su se po tim krajevima kako bi mogli živjeti razdvojeno, a sad ih njihovi političari i vođe opet žele ujediniti pridruživanjem u istu vrstu političke unije kakva je bila bivša Jugoslavija.  Mislim da je to apsolutna ludost!

Ludost ili ne, radi se o novcu (za političare, ne za građane) i osiguranju nastavka utjecaja i lagodnog života povlaštenih političkih klasa.  Rat i pljačkaška privatizacija koja je slijedila u zemljama bivše SFRJ bili su političkoj klasi tek lijepa prilika za zaradu, a pridruživanje EU je tako još jedna lijepa prilika da se opet zaradi.  Demokracija i kvaliteta života građana nikad im nije bila prioritet, a nije ni sada.

Činjenica da nas u Hrvatskoj ista stranka koja nas je izvela iz Jugoslavije sad želi uvesti u EU koja se polako raspada i u kojoj će, ako se ne raspadne, za par godina biti sve bivše republike SFRJ, je vrhunac apsurda!