Porazni detalji iz izvještaja unutarnje revizije troškova doplatka za pomoć EU parlamentarcima

U članku Europski parlament odbija objaviti izvještaj o rasipničkom ponašanju parlamentaraca spomenuli smo kako je interni izvještaj, suprotno odluci parlamenta, objavljen na Internetu.

Sama odluka parlamenta da odbije objavljivanje automatski znači da se dokument mora pročitati.  Danas donosimo par detalja iz samog izvještaja (na hrvatskom naslov bi bio Izvještaj unutarnje revizije Broj 06/02 – Revizija doplatka za pomoć parlamentarcima, datiran 8 siječnja 2008.).  Dokument ima 80-ak stranica, pisan je na engleskom, a donji prijevod detalja je naš.

1. Svaki član EU parlamenta može primiti doplatak za pomoć koji se može koristiti za plaćanje raznoraznih pomoćnika i ta pomoć iznosi 15222 eura mjesečno po parlamentarcu. Sve skupa to košta 136 milijuna godišnje a iznosi 10,3% proračuna EU parlamenta.  (Kolika se lova tu vrti nije ni čudo da je većini članova parlamenta i onih oko njih i te kako stalo do EU).

2. Revizija je trajala od zadnjeg kvartala 2004. do sredine 2005.

3. U uzorku od 150 računa oko 44% novca potrošeno je na razne usluge, 45% na pomoćnike putem agencija, 3% na direktno zaposlene pomoćnike i 8% na ostalo.  Revizorima su posebno zapala za oko neponavljajuća plaćanja koja su se događala krajem godine (naravno, sumnjalo se na potrošnju tipa “Ostalo mi je X eura proračunskog novca, daj mi prodaj neku uslugu za X eura!”).  U 18 od 22 slučaja koje je revizija pregledala nije bilo nikakvog opravdanja za trošak.  U jednom od tih 18 slučajeva sadržaj usluge bio je opisan jednom rječju: “božićnica” (!?).

4. U ogromnoj većini ugovora o uslugama pomoći opis zadataka je bio štur (jedna riječ ili fraza), što ukazuje da se vjerojatno radi o potpuno nepotrebnoj potrošnji novca poreznih obveznika.  Primjeri: istraživanje, misija, savjet, prikupljanje i procjena informacija, pomoć parlamentarcu.

5. Jedan od ugovora tako je stipulirao da je parlamentarac dužan agenciji za pružanje usluga platiti cijeli iznos (185 tisuća eura godišnje) bez ikakvog opisa broja osoba ili vrste usluga.  U drugom slučaju agencija koja je navodno pružala uslugu u stvari nije imala nikakvih troškova (hmm, pitamo se da li je vlasnik agencije možda bio rođak rečenog parlamentarca…).  U dva druga slučaja aktivnosti kojima su se bavile agencije za pružanje usluga nisu imale nikakve veze s uslugama koje su te agencije navodno pružale parlamentarcima (jedan primjer: poduzeće je bilo registrirano za trgovinu drvom).  U jednom slučaju jedan pomoćnik bio je part-time pomoćnik čak devetorici parlamentaraca i za to dizao 9 tisuća eura mjesečno.  Jedna od firmi koja je primila cijeli doplatak jednog parlamentarca (185 tisuća eura u to vrijeme) imala je imovinu od 23 eura.

6. U većini slučajeva parlamentarci su masovno kršili europske zakone i pravila parlamenta.  Naprimjer, 79% revidirane potrošnje nije slijedilo zakone o PDV-u, a u oko 60% slučajeva parlamentarci uopće nisu znali VAT broj pružatelja usluga.  U 90% slučajeva isplate su napravljene bez da su parlamentarci provjerili da li su individualne osobe uplaćivale svoje socijalno osiguranje.  83% pružatelja usluga nisu bili registrirani kao takvi u belgijskom registru pružatelja usluga, što je protivno zakonu.  Osim gore spomenutih problema, gotovo svi računi prekršili su unutarnja pravila (nepotpuna dokumentacija, plaćanje bez odobrenja, itd.).

7.  U sedam slučajeva uopće nije bilo jasno za što se plaćalo. Jedna od 7 firmi bila je u vlasništvu parlamentarca.  U šest slučajeva radilo se o plaćanju političkim strankama, a nije bilo jasno zašto se plaćalo i u koju svrhu.  U ostalih 41 slučaja plaćanje se vršilo političkim strankama (kao agencijama za pružanje usluga) i izgledalo je kao donacija vlastitoj stranki, a ne naknada za pružanje bilo kakve usluge.

8. U 75% slučajeva nije bilo moguće uspostaviti vezu između iznosa plaćenih agencijama i njihovih troškova osoblja (drugim riječima, u tim slučajevima vjerojatno nije pružena nikakva usluga).  U 28% slučajeva ugovori o pružanju usluga nemaju imena ljudi koji su pružali usluge.  U 26% slučajeva ugovori ne spominju vremenski period u kojem se usluga trebala pružiti, tako da izgledaju kao poslovi na neodređeno vrijeme).

9. U jednom slučaju usluge su plaćene dvojici menadžera firme u kojoj je parlamentarac bio direktor.  U drugom slučaju usluge su plaćene ženi parlamentarca. U tri slučaja računi na koje je izvršena uplata pripadali su samim parlamentarcima.

Vidi se da su korupcija, nepotizam i rasipništvo izvan kontrole.  Kao što je uobičajeno, revizori predlažu još više pravila koja će zahtijevati još veću birokraciju i zapošljavanje stalnih pomoćnika što bi navodno moglo uštedjeti novac.

Da li građani Hrvatske žele izdvajati za još jednu grupu neproduktivnih birokrata, osim one koju već imamo u Hrvatskoj?  Odgovor na to pitanje dobit ćemo na referendumu.