Nedavni rad “Utjecaj na američko mišljenje – Kongres bi trebao istražiti lobiranje EU u Sjedinjenim Državama” američke Heritage Foundation (autorica Sally McNamara) piše kako je EU samo od 2007. do 2009. u SAD potrošila oko 2 milijarde dolara. Naravno, Amerikancima je prva briga to što se taj novac troši na lobiranje u korist interesa EU, a 2.000 milijuna je puno. Ipak, ono što našim čitateljima najprije treba biti jasno je:
- To je novac oduzet europskim građanima, od Austrije preko Njemačke do Irske.
- Kad se novac oduzet od građana troši “u korist interesa EU”, to ne znači da se dobro troši. Novac bi trebao ostati u rukama građana, a kako ga potrošiti trebali bi odlučiti oni sami (svaki građanin o svojem novcu). Interes EU je najčešće interes birokracije i poslovnih interesa bliskih vladajućim strukturama, gdje se onda privatni interes pokušava prikazati društvenim, pa tako – recimo (pogađamo da se na to trošilo dosta) – europska banka pokušava izlobirati izuzeće od novih američkih zakona jer je to dobro za poslove (npr. banka u Frankfurtu zapošljava 10.000 ljudi, a ako ih pogode nova pravila, kao morali bi otpustiti 2.000, i onda lobiranje za tu banku novcem EU građana postaje javni interes). Jednostavno rečeno, i sami bismo trebali biti protiv.
Vratimo se na rad. Dok se za velik dio potrošenog mogu naći detalji, postoji dosta izdataka – od kojih su neki u multimilijunskim iznosima – koji su plaćeni neimenovanim pojedincima, a koji potječu iz niza EU programa, uključujući Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP).
KOME I ZA ŠTO PLAĆAJU?
Evo liste poredane prevam visini iznosa:
(1) Svjetska banka; (2) Ujedinjeni Narodi; (3) suradnici u kolaborativnim znanstvenim projektima za koje plaća proračun EU za istraživanje i razvoj (Sedmi okvirni program (FP7)); i (4) američki unverziteti i druge obrazovne institucije.
Apsurdno je da porezni obveznici plaćaju službenicima (ili samim institucijama) kao što su Svjetska banka i UN (obje bi komotno mogle biti raspuštene, bez ikakvog utjecaja na svijet, osim što bi normalnim ljudima širom svijeta bilo bolje).
Autorica dalje kaže:
EU obimno financira američke grupe koje se protive smrtnoj kazni, naprimjer, izjavljujući da je duboko zabrinuta povećanjem broja smrtnih kazni u Sjedinjenim Američkim Državama”. FTS [autor bloga: to je Finacijski sustav za transparentnost EU] otkriva da je EU dala pet američkih grupa ukupno €2,1 miljuna od 2007 do 2009 kako bi zagovarali protivljenje smrtnoj kazni.
Hmm… Tko bi rekao da se i na to troši novac europskih građana! Osim toga, autor ovog bloga ne protivi se smrtnoj kazni, pa lobiranje protiv iste ne samo da je bacanje novca, nego je bacanje novca na ideje kojima se protivimo!
PROGRAMI ZA KOJE AUTORICA SMATRA DA ZASLUŽUJU ISPITIVANJE OD STRANE KONGRESA
Promidžba Međunarodnog kriminalnog suda (ICC): €970.783 ($1,41 milijuna). Naravno to je pokušaj da se formira nešto kao svjetski kriminalni sud. Svaki kriminal – ako postoji volja da se s njim obračuna na domaćem nivou – može biti riješen lokalno. Osim toga Amerika nije članica, jer ne žele biti. [Usput, ICC je upravo gdje namjeravaju tužiti Papu, pa se samom sudu ne protivimo. Protivimo se uplitanju država u te procese, jer se uvijek radi o nečijim privatnim interesima upakiranim u šire, opće, društvene interese.]
Fondovi za grupe koje se protive smrtnoj kazni u SAD: €2,1 milijuna ($3,1 milijuna). Koga je uopće briga ako SAD ima smrtnu kaznu? Zašto se novac EU građana troši na lobiranje protiv smrtne kazne u SAD, što s građanima EU nema nikakve veze? Stvarno nevjerojatno!
Promicanje EU pogleda na klimatske promjene: ukupni troškovi nepoznati. Ovo je isto nevjerojatno! Kao prvo, globalno zatopljavanje je sumnjiva znanost. Kao drugo, čak i da je sve što zeleni govore istina, ne možemo ništa o tome učiniti. I na kraju kako može potrošnja na ovakvu glupost ostati tajna?
Promicanje alternativnih energetskih politika u Sjednjnenim Državama: €300.868 ($437.522). Bacanje novca poreznih obveznika.
Doprinosi američkim think tank centrima: €3,4 milijuna ($4,95 milijuna). Isto tako – bacanje novca poreznih obveznika (i to za kakve projekte – npr. Peterson Institute je dobio 200 tisuća za rad na projektu gospodarske multipolarnosti (teorije da svijet nema tek nekoliko, nego puno središta gospodarske aktivnosti), a u ovoj kategoriji ima i nekoliko još gorih projekata).
Podučavanje o EU u SAD: €3,9 milijuna ($5.7 million). Bacanje novca poreznih obveznika. Na što se tu doista troši? Veći dio ide na centre za europsku izvrsnost (mo’š mislit’, ne zna se da li će euro opstati do 2012., a oni podučavaju svijet o EU izvrsnosti!). Evo opisa: “Centri nude nastavne planove za akademske institucije, održavaju konferencije, i čak nude K-12 (osnovno obraznovanje) koji uključuju EU poglede na politička, socijalna i kulturna pitanja”. Užas! I na to je otišlo gotovo 4 milijuna eura!
Upoznajte Europu: €1,8 milijuna ($2,7 milijuna). To je novac koji se daje univerzitetima da promiču znanje o EU (!?) – kao da Wikipedija i Internet nisu dosta.
Neidentificirani primatelji: €6,8 milijuna ($9,9 milijuna). Ovo su najmutnija davanja. Samo u 2007. privatnim osobama (neidentificiranim, naravno) u SAD EU je dala €2,45 mlijuna eura! Zašto je to tajna? I, zašto se uopće daje taj novac?
DIJELOVI KOJI BI TREBALI ZABRINJAVATI EUROPSKE VLASTI
U drugom dijelu rada navode se primjeri potrošnje koji bi trebali biti ispitani u EU (a vjerojatno neće, jer se radi o “sitnoj lovi”, gotovo sve slučajevi manji od milijun eura, tj 0,00001% proračuna EU). Radi se o potrošnji u SAD od strane članova EU vlada i parlamentaraca. Evo par primjera:
- Samo u 2009. za iznajmljivanje BMW-a plaćeno je 50 tisuća eura. To ne uključuje troškove ambasada, koliko nam se čini, jer one žive na proračunu zemalja članica.
- Gotovo 30 tisuća eura u 2009. za luksuznu sobu u hotelu Peninsula New York. Potreba – koordinacija politike i pravnički savjet. Naravno…
- Plaćanje novina da valjda pišu pozitivno o promašenim politikama EU: The Washington Post, The Hill, Direct Mail, The Congressional Quarterly, i tako dalje.
- Mikrodinamika pobuna: Upit o ulozi komandanata srednjeg nivoa u pobuni u Čadu. Stvarno. 222 tisuće eura u 2009. godini. Berkeley i Institu za političke studije u Parizu su podijeli tih 222 tisuće kako bi doprinijeli razumijevanju mikrodinamike pobune u Čadu.
ZAKLJUČAK
Autorica zaključuje da bi američke vlasti trebale tražiti potpunu transparentnost EU potrošnje u SAD. A evo i dijela zaključka koji se odnosi na EU:
- EU šefovi zemalja i vlada trebali bi saznati o svim prošlim i budućim planovima za takvu potrošnju, bilo da se radi o pojednincima, firmama ili fizičkim osobama u EU i drugim zemljama. EK mogla bi odrediti jednog pojedinca koji bi zemljama članicama davao na uvid podatke koji su povjerljivi ili tajni.
- EU komitet Doma Lordova (Velike Britanije) trebao bi napraviti upit o korisnosti potrošnje EU i o rezultatu izvjestiti britansku vladu.
- Kao dio obećanja da “reforiraju i promijene kako EU radi”, europski konzervativci i reformisti u EP trebali bi lansirati sveobuhvatnu istragu o efektivnosti EU potrošnje u trećim zemljama.
Sve u svemu, to je dobar rad i dobre ideje. Kako autorica kaže, nezamislivo je da se humanitarni proračun EU troši u jednoj od najslobodnijih zemalja svijeta. To je potpuno točno. I da završimo
Proračun EU postao je sinonim s rasipništvom, bacanjem novca, prijevarom i lošim upravljanjem.
Upravo tako. I ništa se tu neće promijeniti. Tako je već godinama, tj. od samog početka.
Dodali bismo da Hrvatska nema potrebe sudjelovati u takvoj EU i financirati takve rasipničke i nedemokratske programe. Čak i s čisto financijske strane, građani krivo misle da smo mi “u plusu” – možda to u nebitnom iznosu i jesmo, ali to neće trajati.