SEEbiz o tome kako elite žele “što brže” u EU

SEEbiz donosi članak Krešimira Butkovića u kojem ovaj među ostalim kaže:

”Sad je kasno plakati!” – reče u intervjuu predsjednik Josipović i poruči kako u ovom kratkom roku od mjesec dana do referenduma treba snažno lobirati za ulazak u EU i poslati hrvatske poklisare da se što prije riješi ratifikacija ugovora o hrvatskom pristupanju u Uniju.

Diktator Predsjednik Josipović opet zaboravlja da nije njegovo da lobira, nego da radi prema Ustavu, što bi u prijevodu značilo da bi trebao tražiti da referendum bude odgođen do daljnjeg.  Ali on umjesto toga namjerava “snažno lobirati”.  Pa to je nevjerojatno!

Valja pročitati cijeli članak, no moramo malo više o elitističkom predsjedniku Josipoviću.   Neki dan na račun poreznih obveznika organizirao je “dernek” (kako kaže SEEbiz) za 1.200 uzvanika (“uglednika”, kako kažu, tj. hrvatske oligarhije).  Pri tom je konzumirao recimo tisuću kalorija u obliku pjenušca i ostalog, a od toga je – putem dvije isprazne rečenice kako se bori za “običnog čovjeka” -  na borbu za sve građane potrošio  jednu kaloriju.  Taj omjer odlično oslikava formulu rada domaćih elita: 1.000 njima, a 1 za sve ostale.  Kalorije, euri, kune, sve primaju.

Odnedavno predsjednik je ubacio u petu eurofilsku brzinu i ne možemo vjerovati da je to isti čovjek od prije par mjeseci.  Njegovo ponašanje je aboslutno katastrofalno i uopće se ne razlikuje od ostatka foteljaša iz domaće političke elite.

Tvrdnje o tome kako bi ulazak bio dobar “za Hrvatsku” su najobičnija glupost.  Hrvatska nije neko geometrijsko tijelo.  Radi se o građanima, ljudima.  Za koga točno bi to bilo dobro?   Jednu poveću grupu – eurofoteljaše iz političkih elita – lako je identificirati.  Isto tako tu spada njihova “logistika” – razne firme i pojedinci koji podmazuju točkiće i čije točkiće EU podmazuje.  A onda dolazi 99,9% građana.  Za koga točno bi ulazak u EU bio dobar i zašto?  Odgovor ne nude.  Nemaju vremena za objašnjavati, a i hitno je.  Mi smo vremena našli i pročitali smo na tisuće stranica studija, vijesti i tekstova i dio opisali na ovom blogu.  Naš zaključak je da će koristi imati samo elite i njihovi pomagači (drugim riječima, hrvatska oligarhija), na nešto manje viša srednja klasa.  Svi ostali na pridruživanju će izgubiti, a baš svima bit će smanjene slobode, dok će nacija izgubiti suverenitet kako bi se novo stanje “zabetoniralo”.

Uopće nije potrebno znati da li bi ulazak u EU bio dobar za građane.  Dovoljno je pogledati što rade bitange na vrhu, i odmah ćete znati da valja raditi suprotno. Sve od  samostalnosti do dan danas, interesi vlasti – bilo HDZ-ove bilo SDP-ove – nikad nisu bili jednaki interesima građana.  Glasujte PROTIV pridruživanja.

Pokvarenjaci iz MVPEI-ja našim novcem financiraju domaće i europske lobiste

U stvarno nevjerojatnoj vijesti (pozdravimo novonađenu transparentnost hrvatske vlade na izdahu!) koju donosi SEEbiz, piše ovako:

ZAGREB – U partnerstvu s Europskim pokretom Hrvatska, Hrvatsko društvo lobista (HDL) organizira okrugli stol pod nazivom “Lobiranje za interese poljoprivrednog sektora RH u EU“ koji će se održati 21. studenog 2011. godine od 10 do 12 sati u prostorima Europskog doma Zagreb u Jurišićevoj 1.

U partnerstvu!  Pa da li je danas 1. travnja?

To je adresa gdje bi domaći OWS trebali demonstrirati 21. studenog 2011.:  Jurišićeva 1, Zagreb.  Ali neće.  Jer za sve su krivi “bankari”.  Ah, da, i ona vražja tajna društva, kako ono ide, da – neka Trokutna komisija i ono Bodi-bildering  društvo!

U raspravi će sudjelovati Miroslav Božić, ravnatelj Uprave za poljoprivrednu politiku i međunarodnu suradnju u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Damjan Bogdanović, glavni tajnik Hrvatske poljoprivredne komore, i Željko Zadro, predsjednik Uprave Viro tvornice šećera.

Moramo naglasiti, protiv ljudi iz privatnih firmi – što paradoksalno uključuje lobiste – nemamo ništa protiv.  Oni (ovdje čak i transparentno) rade ono za što su plaćeni, tj. da vlasnicima zarade novac.  No što tu rade državni službenici dok ih plaća država?

Okrugli stol sufinanciran je od strane Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija u skladu s provedbom Komunikacijske strategije za informiranje hrvatske javnosti o EU i pripremama za članstvo, a medijski pokrovitelj je SEEbiz.

Eto, crveno na sivom.  MVPEI (su)financira lobiste.  Moguće je da su građani Hrvatske doista potpuni idioti i da je sve pod kontrolom masona i ostalih, a vladini službenici naprosto se niti nadljudskim naporom ne mogu otprijeti magičnim moćima svjetskih bankara.  Ne vrijedi na izbore, ne vrijedi na referendum, stvarno su prejaki ti masoni!

Na kraju treba obratiti pažnju na sam naslov (SEEbizovog članka):

HDL organizira okrugli stol “Lobiranje za interese poljoprivrednog sektora RH u EU”

To je naravno prvorazredna glupost.  Evo i zašto:

1.  Lobisti ne dodaju nikakvu vrijednost.  Svaki dodatni poticaj koji primi jedan poljoprivrednik, on tog poljoprivrednika stavlja u umjetno profitabilniji položaj naspram ostalih hrvatskih poljoprivrednika koji posluju na relativno slobodnijem tržištu.

2.  To stvara situaciju u kojoj sve veći dio poljoprivrednika, umjesto okretanja tržištu, počinje ovisiti o subvencijama i lobistima.

3.  Povećana potražnja za lobistima povećava ulogu državne i europske birokracije i iskrivljuje tržišne odnose, time stvarajući sub-optimalne rezultate za sve sudionike na tržištu.

4. Subvencije su štetne jer za oduzimaju od financijski zdravih i konkurentnih sudionika na tržištu i daju se onima koji su nekonkurentni.  Naravno dio ide lobistima, a dio i na financiranje ovakvih glupih okruglih stolova, što naravno ne dodaje nikakvu vrijednost.

5. Tko je toliki idiot da misli da domaći lobisti rade “za interese poljoprivrednog sektora u RH”?  Lobiranje je korištenje utjecaja za trgovinu koja podrazumijeva razmjenu usluga.  Ako vas plati seljak (ili vlada, što je još apsurdnije jer pokazuje svu nakradnost hrvatske vlasti) da se izborite za veće izvozne kvote proizvoda ABC, eurokrati ili ljudi iz drugih zemalja članica će reći nešto kao “Može, ali dajte vidite s ministarstvom da odobre uvoz genetski modificiranog mesa, dajte da to malo balansiramo!” i eto kako se sklapaju ti dogovori – u korist jednih, a na štetu svih ostalih.  Nitko nije toliko glup da kaže “Ah, sjajne li ideje, pa kako se toga nismo ranije sjetili.  Da, njima treba pomoći.  Odmah ću podržati povećanje izvoznih kvota za hrvatske seljake!“.  Usporedite to sa slobodnim tržištem gdje seljaci proizvode ono što ljudi žele kupiti po tržišnoj cijeni i gdje nema birokracije, subvencija i trgovanja ispod stola.  Isto tako, kad strani lobisti zatrebaju glasove principijelne hrvatske delegacije u EU, oni će naravno koristiti iste “provjerene” lobiste.

Zato u naslovu članka tvrdimo da su lobisti ne samo hrvatski nego i europski.  No kao što smo rekli, oni rade svoj posao.  Ono što nas smeta, to su štetočine i paraziti iz vlade Republike Hrvatske i njihovog ministarstva vanjskih poslova i europskih lobističkih integracija koje vodi beskorisni g. Jadronković.  Pakiranje potrošnje proračunskog novca u domoljubni merkantilizam je tipična odvratna strategija stranke na vlasti i njihovih eurofoteljaša iz MVPEI-ja.

Još nešto: ako izgube na izborima (a nadamo se da hoće) neki od tih istih MVPEI-jaca sasvim moguće naći će posao u tim istim lobističkim firmama kojima našim novcem sufinanciraju PR kampanje.  To je toliko odvratno da ne može biti odvratnije.

Koga sve ovo nervira, neka na referendum povede desetak prijatelja i nagovori ih da glasuju protiv.

EU na sumnjivo lobiranje godišnje troši na stotine milijuna dolara novca poreznih obveznika

Nedavni rad “Utjecaj na američko mišljenje – Kongres bi trebao istražiti lobiranje EU u Sjedinjenim Državama” američke Heritage Foundation (autorica Sally McNamara) piše kako je EU samo od 2007. do 2009. u SAD potrošila oko 2 milijarde dolara.  Naravno, Amerikancima je prva briga to što se taj novac troši na lobiranje u korist interesa EU, a 2.000 milijuna je puno.   Ipak, ono što našim čitateljima najprije treba biti jasno je:

• To je novac oduzet europskim građanima, od Austrije preko Njemačke do Irske.
• Kad se novac oduzet od građana troši “u korist interesa EU”, to ne znači da se dobro troši.  Novac bi trebao ostati u rukama građana, a kako ga potrošiti trebali bi odlučiti oni sami (svaki građanin o svojem novcu).  Interes EU je najčešće interes birokracije i poslovnih interesa bliskih vladajućim strukturama, gdje se onda privatni interes pokušava prikazati društvenim, pa tako – recimo (pogađamo da se na to trošilo dosta) – europska banka pokušava izlobirati izuzeće od novih američkih zakona jer je to dobro za poslove (npr. banka u Frankfurtu zapošljava 10.000 ljudi, a ako ih pogode nova pravila, kao morali bi otpustiti 2.000, i onda lobiranje za tu banku novcem EU građana postaje javni interes).  Jednostavno rečeno, i sami bismo trebali biti protiv.

Vratimo se na rad.  Dok se za velik dio potrošenog mogu naći  detalji, postoji dosta izdataka – od kojih su neki u multimilijunskim iznosima – koji su plaćeni neimenovanim pojedincima, a koji potječu iz niza EU programa, uključujući Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP).

 

KOME I ZA ŠTO PLAĆAJU?

 

Evo liste poredane prevam visini iznosa:

(1) Svjetska banka; (2) Ujedinjeni Narodi; (3) suradnici u kolaborativnim znanstvenim projektima za koje plaća proračun EU za istraživanje i razvoj (Sedmi okvirni program (FP7)); i (4) američki unverziteti i druge obrazovne institucije.

Apsurdno je da porezni obveznici plaćaju službenicima (ili samim institucijama) kao što su Svjetska banka i UN (obje bi komotno mogle biti raspuštene, bez ikakvog utjecaja na svijet, osim što bi normalnim ljudima širom svijeta bilo bolje).

Autorica dalje kaže:

EU obimno financira američke grupe koje se protive smrtnoj kazni, naprimjer, izjavljujući da je duboko zabrinuta povećanjem broja smrtnih kazni u Sjedinjenim Američkim Državama”.  FTS [autor bloga: to je Finacijski sustav za transparentnost EU] otkriva da je EU dala pet američkih grupa ukupno €2,1 miljuna od 2007 do 2009 kako bi zagovarali protivljenje smrtnoj kazni.

Hmm…  Tko bi rekao da se i na to troši novac europskih građana!  Osim toga, autor ovog bloga ne protivi se smrtnoj kazni, pa lobiranje protiv iste ne samo da je bacanje novca, nego je bacanje novca na ideje kojima se protivimo!

 

PROGRAMI ZA KOJE AUTORICA SMATRA DA ZASLUŽUJU ISPITIVANJE OD STRANE KONGRESA

 

Promidžba Međunarodnog kriminalnog suda (ICC): €970.783 ($1,41 milijuna).  Naravno to je pokušaj da se formira nešto kao svjetski kriminalni sud.  Svaki kriminal – ako postoji volja da se s njim obračuna na domaćem nivou – može biti riješen lokalno.  Osim toga Amerika nije članica, jer ne žele biti.  [Usput, ICC je upravo gdje namjeravaju tužiti Papu, pa se samom sudu ne protivimo.  Protivimo se uplitanju država u te procese, jer se uvijek radi o nečijim privatnim interesima upakiranim u šire, opće, društvene interese.]

Fondovi za grupe koje se protive smrtnoj kazni u SAD:  €2,1  milijuna ($3,1  milijuna).  Koga je uopće briga ako SAD ima smrtnu kaznu?  Zašto se novac EU građana troši na lobiranje protiv smrtne kazne u SAD, što s građanima EU nema nikakve veze?  Stvarno nevjerojatno!

Promicanje EU pogleda na klimatske promjene: ukupni troškovi nepoznati.  Ovo je isto nevjerojatno!  Kao prvo, globalno zatopljavanje je sumnjiva znanost.  Kao drugo, čak i da je sve što zeleni govore istina, ne možemo ništa o tome učiniti.  I na kraju kako može potrošnja na ovakvu glupost ostati tajna?

Promicanje alternativnih energetskih politika u Sjednjnenim Državama: €300.868 ($437.522).  Bacanje novca poreznih obveznika.

Doprinosi američkim think tank centrima: €3,4 milijuna ($4,95 milijuna).  Isto tako – bacanje novca poreznih obveznika (i to za kakve projekte – npr. Peterson Institute je dobio 200 tisuća za rad na projektu gospodarske multipolarnosti (teorije da svijet nema tek nekoliko, nego puno središta gospodarske aktivnosti), a u ovoj kategoriji ima i nekoliko još gorih projekata).

Podučavanje o EU u SAD: €3,9 milijuna ($5.7 million). Bacanje novca poreznih obveznika.  Na što se tu doista troši?  Veći dio ide na centre za europsku izvrsnost (mo’š mislit’, ne zna se da li će euro opstati do 2012., a oni podučavaju svijet o EU izvrsnosti!).  Evo opisa: “Centri nude nastavne planove za akademske institucije, održavaju konferencije, i čak nude K-12 (osnovno obraznovanje) koji uključuju EU poglede na politička, socijalna i  kulturna pitanja”.  Užas!  I na to je otišlo gotovo 4 milijuna eura!

Upoznajte Europu: €1,8 milijuna ($2,7 milijuna).  To je novac koji se daje univerzitetima da promiču znanje o EU (!?) – kao da Wikipedija i Internet nisu dosta.

Neidentificirani primatelji: €6,8 milijuna ($9,9 milijuna).  Ovo su najmutnija davanja.  Samo u 2007. privatnim osobama (neidentificiranim, naravno) u SAD EU je dala €2,45 mlijuna eura!  Zašto je to tajna?  I, zašto se uopće daje taj novac?

 

DIJELOVI KOJI BI TREBALI ZABRINJAVATI EUROPSKE VLASTI

 

U drugom dijelu rada navode se primjeri potrošnje koji bi trebali biti ispitani u EU (a vjerojatno neće, jer se radi o “sitnoj lovi”, gotovo sve slučajevi manji od milijun eura, tj 0,00001% proračuna EU).  Radi se o potrošnji u SAD od strane članova EU vlada i parlamentaraca.  Evo par primjera:

• Samo u 2009. za iznajmljivanje BMW-a plaćeno je 50 tisuća eura.  To ne uključuje troškove ambasada, koliko nam se čini, jer one žive na proračunu zemalja članica.
• Gotovo 30 tisuća eura u 2009. za luksuznu sobu u hotelu Peninsula New York.  Potreba – koordinacija politike i pravnički savjet.  Naravno…
• Plaćanje novina da valjda pišu pozitivno o promašenim politikama EU: The Washington Post, The Hill, Direct Mail, The Congressional Quarterly, i tako dalje.
• Mikrodinamika pobuna: Upit o ulozi komandanata srednjeg nivoa u pobuni u Čadu. Stvarno.  222 tisuće eura u 2009. godini.  Berkeley i Institu za političke studije u Parizu su podijeli tih 222 tisuće kako bi doprinijeli razumijevanju mikrodinamike pobune u Čadu.

 

ZAKLJUČAK

Autorica zaključuje da bi američke vlasti trebale tražiti potpunu transparentnost EU potrošnje u SAD.  A evo i dijela zaključka koji se odnosi na EU:

• EU šefovi zemalja i vlada trebali bi saznati o svim prošlim i budućim planovima za takvu potrošnju, bilo da se radi o pojednincima, firmama ili fizičkim osobama u EU i drugim zemljama.  EK mogla bi odrediti jednog pojedinca koji bi zemljama članicama davao na uvid podatke koji su povjerljivi ili tajni.
• EU komitet Doma Lordova (Velike Britanije) trebao bi napraviti upit o korisnosti potrošnje EU i o rezultatu izvjestiti britansku vladu.
• Kao dio obećanja da “reforiraju i promijene kako EU radi”, europski konzervativci i reformisti u EP trebali bi lansirati sveobuhvatnu istragu o efektivnosti EU potrošnje u trećim zemljama.

Sve u svemu, to je dobar rad i dobre ideje.  Kako autorica kaže, nezamislivo je da se humanitarni proračun EU troši u jednoj od najslobodnijih zemalja svijeta.   To je potpuno točno.  I da završimo

Proračun EU postao je sinonim s rasipništvom, bacanjem novca, prijevarom i lošim upravljanjem.

Upravo tako.  I ništa se tu neće promijeniti.  Tako je već godinama, tj. od samog početka.

Dodali bismo da Hrvatska nema potrebe sudjelovati u takvoj EU i financirati takve rasipničke i nedemokratske programe.  Čak i s čisto financijske strane, građani krivo misle da smo mi “u plusu”  – možda to u nebitnom iznosu i jesmo, ali to neće trajati.