MVPEI: Zašto u Europsku uniju?

Večernji list donosi članak o komunističkom (kako oni kažu) oglasu MVPEI-a pod nazivom “Zašto u Europsku uniju?”.

No, u članku g. Mladena Ivkošića ima nekoliko elemenata koji i sami podsjećaju na jedan od -izama:

Da je u Hrvatskoj bilo pameti i sposobnosti, ne bi bile prodane Pliva i Ina nego bi se te dvije velike tvornice širile kupnjom sličnih tvrtki u regiji. Ne bi bio prodan ni TH-T. A pogotovu bi se nastojala sačuvati financijska suverenost pa se ne bi prodalo više od 90 posto banaka.

Državne firme koje nisu od kritičnog značaja (npr. sigurnost) i trebaju biti prodane!  Pa što država ima raditi u proizvodnji tableta ili postavljanju telefonskih linija?  Firme i banke su prodane jeftinije nego što se moglo, a zna se i zašto – upravo zbog oligarhijskog totalitarizma koji je 90-ih godina prošlog stoljeća vrlo uspješno sprječavao funkcioniranje pravne države.  Još je zanimljivija ideja o širenju u regiji.  Čime – kreditima financiranim novcem poreznih obveznika?   Ne, hvala.

Usput, ovo nas podsjeća (općenito, i ne odnosi se na pisca članka) na neke u Hrvatskoji koji bi se širili po regiji (i gospodarski i politički), a isti se protive prodaji naših firmi najboljem kupcu kad je on, pogađate, stranac.  Pitanje: kad je bolje prodati firmu onom koji plaća manje?  Točan odgovor glasi:  kad je to u državnom interesu!

Članak dalje tvrdi:

Primjera ima napretek, a zaključak je jedan: Europska je unija zajednica u kojoj se bitka za državne interese bije kao da Unije i nema, a Unija i postoji zato da u njoj pravila i mjerila određuju najmoćniji. Baš ništa ne jamči da se poslije ulaska u Europsku uniju naš dug inozemstvu neće povećavati kao što se povećava od 2000. godine, pa bismo o tim najmoćnijima bili još ovisniji, bili bismo u još većem dužničkom ropstvu i još depresivnija kolonija.

Kako smo rekli gore, smatramo da takozvani “državni interes” ne postoji u smislu koji koristi g. Ivkošić.  Državni interes postoji u fašizmu, nacional-socijalizmu i sličnim sustavima, a u slobodnom društvu postoji samo privatni interes svakog pojedinca.  Nadalje, u dužničkom smo ropstvu već i danas i to – ne u potpunosti, ali većim dijelom – upravo zahvaljujući tome što građani već gotovo 20 godina glasaju za “državni interes” (ili “nacionalni interes”) pod čijom se maskom nezakonje odvijalo i odvija.

Evo naše kritike s pozicije slobodnog tržišta:

1. Bolji život: 

U cjelini ne vjerujemo da bismo vidjeli puno promjena.  Manjini bi bilo odlično, jednima malo bilo bolje, drugima malo lošije.  Ako MVPEI ima rad ili istraživanje koje su izradili neovisni stručnjaci, možda ćemo vjerovati.  Ovako, to je zasad tek njihova riječ protiv riječi svih ostalih.

2. Odluke se više neće donositi bez nas:

To je teoretski točno, ali u praktičnom smislu netočno jer imat ćemo (vidi detalje u poveznici u članku Ako pristupimo EU, kruh i mlijeko poskupit će najmanje pet posto) tek 10-ak od gotovo 600 zastupnika u EU parlamentu.  Neće puno bolje biti ni u drugim tijelima EU.  Usput: odluke se i danas – u Saboru i Vladi – donose bez “nas”.

3. Hrvatski jezik kao službeni jezik EU:

Pa što?  Da li to znači da domaće škole sad mogu ukinuti učenje stranih jezika zato što će stranci koji dolaze na godišnji u RH već od 2015. početi šprehati hrvatski?  Ili da će EU prisiljavati Španjolce da uče hrvatski?  Glupost!

4. Slobodan pristup europskom tržištu od 500 milijuna potrošača:

To postoji i danas, uz minimalne carine i druge mehanizme Svjetske trgovinske organizacije.  [Dopuna: istu pjesmu pjeva i novi premijer Milanović]

5. Hrvatska agrikultura bit će konkurentnija: to nije istina. 

Problemi agrikulture su domaći (previsoka opterećenja, netržišno ponašanje proizvođača, itd.).

6. Europski fondovi u hrvatskom džepu:

Tome se protivimo (i davanju i uzimanju), a u cjelini vjerujemo (vidi domaće radove na tu temu koji se mogu naći na Internetu) da bi utjecaj bio tek oko 0,5% BDP-a, što u usporedbi s cijenom gubitka slobode i demokracije nije dovoljno dobro.

7. Efikasnija država i lakše ostarivanje prava:

Ako Vlada to ne može ispuniti danas, zašto ne raspišu izbore?  Možda nam to uspije i prije EU, s novom vladom i novim Saborom?

8. Hrvatski studenti moći će lako studirati u inozemstvu:

To svi mogu i sada, jedino što moraju platiti (a to bi trebali u svakom slučaju).  Usput, gdje je statistika o tome koliko studenata se vrate u RH nakon završenih studija u inozemstvu?  Trideset i dva?

9. Bolja zaštita okoliša:

To je istovremeno i apsurdno i netočno.

Već smo pisali o tome kako nas ništa ne sprječava da prepišemo sve EU zakone o zaštiti okoliša.  Isto tako ništa nas nije sprječavalo u 1991., 2001. i 2011., ali to svejedno nismo učinili.   I ne samo to.  Pogledate li članak povezan iz članka Ako pristupimo EU, kruh i mlijeko poskupit će najmanje pet posto, vidjet ćete da je jedan od “uspjeha” u dosadašnjem pristupnom pregovaranju to da se primjena EU pravila o zaštiti okoliša u stvari odgađa u najkritičnije zagađenim dijelovima Hrvatske, što je samo po sebi skandalozno!  Na kraju, preporučujemo da pročitate kratki članak o zakonima u EU – upravo taj članak ima primjer kako zaštita okoliša (ne) funkcionira u EU.

.

Nažalost, većina domaćih euroskeptika protivi se pridruživanju ne zbog gubitka sloboda, već zbog toga što bi pristupanje uvelike smanjilo njihove šanse za zastupanje – kako to kaže g. Ivkošić – “državnih interesa” na domaćoj političkoj pozornici.  Takvi glasovi protiv pridruživanja, koliko god korisni u borbi euroskeptika protiv EU, tek su europski Mini Me na domaćoj sceni.

Ovaj blog protivi se pridruživanju iz potpuno suprotnog razloga: manjkava kakva jest, naša demokracija još uvijek ima priliku početi poštovati slobode pojedinca te omogućiti slobodno tržišno natjecanje.  EU to niti može, niti želi učiniti.  Doista, zašto u Europsku uniju?

-

[25.12.2011.] Dopuna: nova stranica Zašto treba glasati protiv pridruživanja sadrži potpuniju listu primjera i komentara na navodne koristi od pridruživanja.